Kako porast plaća utječe na inflaciju

Objavljeno: 29.8.2024.
Filip Ivanac, Davor Kunovac i Ozana Nadoveza

Filip Ivanac, stručni suradnik, Direkcija za ekonomske analize
Davor Kunovac, izvršni direktor, Sektor istraživanja
Ozana Nadoveza, viša savjetnica, Direkcija za ekonomske analize


Nakon što su godišnje stope inflacije u Hrvatskoj u drugoj polovini 2022. godine prelazile 12%, rast nominalnih plaća očekivano je počeo sustizati inflaciju, te ju je naposljetku premašio. To bi moglo pokrenuti rasprave o nastanku tzv. spirale cijena i plaća – nepoželjnog procesa neprekidnog uzajamnog poticanja rasta cijena i rasta plaća. U ovom blogu želimo objasniti razloge zbog kojih je vezu između plaća i inflacije teško precizno kvantificirati: ta je veza, naime, dvosmjerna – inflacija djeluje na plaće, a plaće mogu povratno poticati inflaciju. Osim toga, korelacija između plaća i inflacije može biti pozitivna ili negativna. S obzirom na jenjavanje pritisaka na inflaciju koji su proizašli iz povišenih cijena sirovina i problema u opskrbnim lancima, porast plaća trenutačno se smatra jednim od glavnih čimbenika zbog kojeg bi se rast opće razine cijena mogao zadržati iznad ciljane razine. Stoga smo se usredotočili na ovaj, trenutačno, važniji smjer veze inflacije i plaća. Pokazujemo kako povećanje plaća može voditi višim stopama inflacije, ali jedino onda kad makroekonomskim okružjem dominiraju šokovi potražnje. Za razliku od toga, porast plaća uzrokovan šokovima ponude ili kretanjima na tržištu rada obično nema značajnih učinaka na cijene. Imajući na umu kako u Hrvatskoj šokovi agregatne potražnje trenutačno dominantno određuju kretanje plaća i cijena, zaključujemo da postoje određeni rizici za prelijevanje porasta nominalnih plaća na inflaciju potrošačkih cijena. Rast plaća bi i dalje mogao pridonositi inflaciji, ali ocjenjujemo da bi taj doprinos mogao ostati umjeren - otprilike jedan postotni bod u 2024. godini. No, nije izgledno da to može pokrenuti spiralu plaća i cijena.

Nakon razdoblja znatnijeg povećanja inflacije potrošačkih cijena obično slijedi porast plaća. U nekim epizodama povišene inflacije plaće rastu zbog automatskog usklađivanja s promjenom cijena (tzv. indeksacije), nekad u okviru kolektivnih pregovora radnici uspiju izboriti veće plaće kao nadoknadu za akumulirani gubitak kupovne moći, a katkad i djelovanje tržišnih mehanizama potiče rast plaća jer relativno pojeftinjenje faktora rada u uvjetima ubrzanja inflacije povećava potražnju za radom. Nakon što su visoke stope inflacije u Hrvatskoj znatno umanjile razinu realnih plaća u 2022. godini, rast nominalnih plaća vrlo brzo počinje sustizati inflaciju te je već početkom 2023. godine premašuje (Slika 1.). Realne plaće od tada nisu samo nadoknadile akumulirani gubitak kupovne moći, nego su i zamjetno porasle u odnosu na razinu zabilježenu krajem 2021. godine, neposredno uoči razdoblja povišene inflacije i realnog pada plaća.

Slika 1. HIPC inflacija, nominalne i realne plaće (godišnja promjena, %)

Izvori: DZS; Eurostat; izračun HNB-a (sezonska prilagodba HNB-a)
Napomene: Stope rasta nominalnih plaća mjerene su prosječnim mjesečnim isplaćenim bruto plaćama koje se prate redovitim mjesečnim istraživanjem DZS-a, pri čemu je u 2015. godini došlo do promjene načina prikupljanja podataka.
Stopa rasta realnih plaća izračunata je kao razlika između godišnje stope rasta nominalnih plaća i godišnje stope inflacije mjerene HIPC-om.

Kao što inflacija potiče zahtjeve za dodatne povišice, tako i porast plaća može povratno djelovati na inflaciju. Premda je nadoknada izgubljene kupovne moći kroz porast plaća očekivana i opravdana, ona istovremeno predstavlja jedan od rizika za potpunu normalizaciju potrošačke inflacije. Osobito je to slučaj ako poslodavci i radnici i nadalje očekuju povišenu inflaciju pa takva očekivanja počnu ugrađivati u sporazume o budućem rastu plaća. Snažan porast plaća može potaknuti inflaciju kroz dva međusobno isprepletena kanala – troškovni i potražni. Troškovni kanal pretpostavlja da poduzeća dodatni trošak proizvodnje (ili pružanja usluga) uzrokovan višim plaćama nastoje barem donekle prevaliti na potrošače kroz povećanje cijena finalnih proizvoda i usluga. Porast plaća, odnosno raspoloživog dohodaka, istovremeno jača potražnju za robom i uslugama, što omogućava poduzećima očuvanje ili čak povećanje prihoda i uz više cijene vlastite robe i usluga. Taj mehanizam čini potražni kanal djelovanja viših plaća na inflaciju. Navedeni kanali djeluju simultano i često nije moguće izravno izolirati utjecaj svakog mehanizma kojim više plaće djeluju na porast inflacije. Primjerice, rast cijena ugostiteljskih usluga i smještaja, koje i dalje prednjače među komponentama potrošačke košarice, može biti povezan s razmjerno snažnim rastom plaća zaposlenih u hotelima i restoranima u kombinaciji s vrlo visokim udjelom troška rada u ukupnim troškovima tih djelatnosti. No, taj se porast troškova rada odigrao u uvjetima izrazito visoke potražnje za uslugama hotela i restorana, što je zasigurno olakšalo prelijevanje viših troškova poslovanja na cijene koje naplaćuju ugostitelji i hotelijeri.[1] Takva podudarnost između snažne potražnje i povišene inflacije daje naslutiti da se kretanje inflacije ne može objasniti isključivo troškovnim impulsima, odnosno da bi i razina ukupne potražnje u gospodarstvu mogla biti bitna odrednica intenziteta prijenosa troškovnih impulsa rasta plaća na inflaciju.

Osim što je veza inflacije i plaća dvosmjerna, predznak korelacije među njima može biti pozitivan ili negativan, ovisno o tome kakvi makroekonomski uvjeti ("šokovi") prevladavaju u gospodarstvu, odnosno dominiraju li u ekonomiji šokovi potražnje, ponude ili tržišta rada. Rast plaća najčešće nije autonomna pojava u gospodarstvu, nego tek reakcija tržišta rada na konkretne gospodarske okolnosti. Primjerice, plaće će reagirati na jačanje potražnje (tzv. šok potražnje) ili na povećanje proizvodnih kapaciteta (tzv. šok ponude). Promjena plaća može odražavati i nove okolnosti na tržištu rada, npr. smanjenje radne snage zbog demografskog starenja ili utjecaj migracija (tzv. šok tržišta rada). Svaki od tih šokova ima drugačije implikacije na inflaciju, čak i ako djeluje identično na plaće. Značenje pojedinih makroekonomskih šokova za smjer i intenzitet veze između plaća i inflacije može se ocijeniti standardnom metodologijom vektorske autoregresije koja se obično primjenjuje za razdvajanje utjecaja pojedinih šokova na kretanje ključnih makroekonomskih pokazatelja. Provedena analiza potvrđuje da korelacija plaća i inflacije uvelike ovisi o prevladavajućem makroekonomskom okružju (Slika 2.). Tako je korelacija plaća i inflacije razmjerno snažna i pozitivna ako na makroekonomska kretanja, a onda i na porast plaća, dominantno djeluju šokovi agregatne potražnje (npr. snažan rast strane potražnje za turističkim uslugama). S druge strane, kad u ekonomiji dominiraju šokovi na tržištu rada, kao što su šok ponude rada (npr. emigracija domaćih radnika u inozemstvo) ili radničkih marža (npr. povećanja plaća nakon uspješnog štrajka), ta je veza također pozitivna, ali znatno slabijeg intenziteta u odnosu na šokove potražnje. Konačno, ako su makroekonomska kretanja pod dominantnim utjecajem agregatne ponude, odnosno kada dominiraju šokovi poput recentnoga snažnog povećanja cijena plina u uvjetima prekida opskrbe plinom iz Rusije, veza između plaća i inflacije mijenja smjer, ali i dalje ostaje slaba, kao u slučaju šokova na tržištu rada (Slika 2.a).

Smjer i intenzitet korelacije plaća i inflacije nije konstantan tijekom vremena, već ovisi o konkretnoj kombinaciji šokova koji u određenom trenutku pogađaju ekonomiju (Slika 2.b i Slika 2.c). Tako npr. recesijski šok smanjenja agregatne ponude uz pad BDP-a djeluje na rast cijena, ali ne i na porast plaća. Štoviše, plaće u scenariju recesije uzrokovane negativnim šokom ponude mogu padati zbog smanjenja potražnje za radom i rasta nezaposlenosti, što rezultira naizgled neočekivanom negativnom korelacijom plaća i cijena (Slika 2.a). S druge strane, pozitivan šok agregatne potražnje, poput navedene veće potražnje za turističkim uslugama, djeluje na porast BDP-a i cijena, kao i na porast plaća, jer snažna potražnja za robom i uslugama povećava potražnju za radom, što potiče rast plaća i ujedno olakšava prelijevanje viših proizvodnih troškova na potrošače. Makroekonomsko okružje u recentnom razdoblju obilježava upravo takav splet okolnosti – cijene sirovina (energije i hrane) u protekle su se dvije godine postupno smanjivale, nakon poremećaja izazvanih pandemijom i agresijom na Ukrajinu (preokrenuo se prijašnji negativan šok ponude), dok je snažna potražnja, prije svega potražnja stranaca za turističkim uslugama i investicije generirane rekordnim priljevima sredstava iz europskih fondova, poticala rast gospodarske aktivnosti usporedno s povećanjem zaposlenosti i plaća. Stoga je korelacija plaća i cijena bila pozitivna i porasla je na razmjerno visoku razinu, iako su plaće i dalje u prosjeku rasle znatno snažnije od inflacije (Slika 2.c). No, činjenica da se plaće i cijene kreću u istom smjeru ("pozitivno su korelirane") ne znači da su plaće dominantan uzrok inflacije. Naime, kretanje plaća i cijena odražava djelovanje svih navedenih šokova, a usto veza između njih djeluje u oba smjera, što znači da ubrzanje inflacije može potaknuti rast plaća. Konačno, procijenjene korelacije inflacije i plaća na Slici 2.a pri svim su šokovima niže od jedinice, što sugerira da nije vjerojatno da će doći do uzastopnoga naizmjeničnog rasta plaća i cijena koji je veći od "jedan-za-jedan", tj. do pokretanja spirale cijena i plaća.

Slika 2. Veza plaća i cijena u Hrvatskoj

a) Korelacija inflacije i plaća

b) Relativna važnost šokova za kretanje plaća

c) Vremenski promjenjiva korelacija plaća i cijena

Izvor: izračun autora
Napomene: Rezultati se temelje na (B)VAR modelima s restrikcijama na predznak na funkcije impulsnog odaziva koji aproksimiraju standardni WS-PS model (engl. wage-setting, price-setting). Model se sastoji od pet varijabla: BDP-a, HIPC-a, nominalnih naknada zaposlenima po zaposlenom, produktivnosti rada mjerene omjerom BDP-a i zaposlenosti i stope nezaposlenosti. Strategija identifikacije zasniva se na konvencionalnoj makroekonomskoj teoriji i recentnoj srodnoj empirijskoj literaturi (vidjeti primjerice Bobeica, Ciccarelli i Vansteenkiste, 2019., 2021.). Osim ovih kratkoročnih restrikcija, pretpostavlja se da je reakcija BDP-a na šok agregatne potražnje u dugom roku jednaka 0.
Vremenski promjenjiva uvjetna korelacija plaća i cijena izračunata je kao zbroj umnožaka udjela svakog šoka u određivanju dinamike kretanja plaća u određenom razdoblju i pripadajućeg omjera kumulativnih reakcija cijena i plaća.

Kako bismo procijenili ulogu plaća u prijenosu pojedinih ekonomskih šokova na inflaciju, usporedili smo prijenos ekonomskih šokova na inflaciju u dva scenarija: u prvom scenariju dopuštamo da plaće reagiraju na ekonomske šokove, dok u drugom ("hipotetičnom") scenariju plaće ne reagiraju na ekonomske šokove (Slika 3.). Razlika reakcije inflacije na šokove u ta dva scenarija proizlazi isključivo iz činjenice da u hipotetičnom scenariju plaće ne reagiraju na šokove (Slika 3.a) i stoga ova razlika mjeri intenzitet prijenos plaća na cijene. Pritom je važno razumjeti kako se plaće vrlo rijetko mijenjaju neovisno o ekonomskom okružju (egzogeno) i njihovo je kretanje pod utjecajem drugih promjena u gospodarskom okružju – ekonomskih šokova. Usporedba hipotetičnog scenarija s rezultatima temeljnog modela, u kojem plaće dodatno pojačavaju djelovanje vanjskih šokova na cijene, pokazuje kako cijene razmjerno snažno reagiraju na rast plaća (Slika 3.b) u slučaju šokova potražnje (koeficijent prijenosa iznosi 0,4 postotna boda), dok je reakcija slabija u slučaju šokova na tržištu rada (koeficijent prijenosa od 0,2 postotna boda), a za šokove agregatne ponude i šokove radničkih marža uopće je nema. Zato su plaće mehanizam koji pojačava prijenos šokova potražnje i šokova ponude rada na inflaciju, a njihova promjena nije bitna za inflaciju kada na gospodarstvo djeluju ostali šokovi.

Slika 3. Uloga plaća u transmisiji različitih ekonomskih šokova na inflaciju

a) Reakcija plaća u dva scenarija

b) Reakcija inflacije u dva scenarija

Izvor: izračun autora

Ukupan autonomni učinak recentnog porasta plaća na cijene u Hrvatskoj ocjenjuje se unatoč snažnom rastu plaća kao relativno umjeren – otprilike jedan postotni bod inflacije u 2024. godini. Ovakva je procjena posljedica relativne važnosti šokova koji generiraju porast plaća kao i procijenjenih koeficijenta prijenosa plaća na cijene (Slika 3. i Slika 4.a). Rezultati pokazuju da je prijenos porasta plaća na cijene u Hrvatskoj u postpandemijskom razdoblju bio vrlo blizu procijenjenoga prosječnog prijenosa u pet najvećih zemalja europodručja – nešto manje od 20% standardnog šoka na plaće prelijeva se na inflaciju (Slika 4.b). Pritom valja imati na umu kako se ocjenjuje da bi agregatna potražnja, koja u Hrvatskoj trenutačno generira porast plaća tri do četiri puta veći od uobičajenih razina (Slika 4. a), unatoč razmjerno blagom ukupnom učinku rasta plaća na cijene mogla još neko vrijeme zadržati inflaciju iznad poželjne razine.

Slika 4. Rizici za inflaciju i plaće

a) Dekompozicija rasta nominalnih plaća po šokovima

b) Koeficijent prijenosa porasta plaća na inflaciju

Napomene: Stope rasta nominalnih plaća mjerene su naknadama zaposlenima po zaposlenom.
Koeficijent prijenosa plaća na cijene izračunat je kao umnožak udjela svakog šoka u određivanju dinamike kretanja plaća u određenom razdoblju i razlike medijalne reakcije cijena na pripadajuće šokove u scenarijima bez restrikcija na reakcije plaća i scenarijima s restrikcijama na reakcije plaća.
Izvor: izračun autora

 


  1. Vidjeti Okvir 1. u publikaciji Makroekonomska kretanja i prognoze br. 14 (HNB, 2023.).