Gospodine Predsjedniče, uvaženi zastupnici, poštovane dame i gospodo,

Čast mi je što nakon relativno dugog vremena ponovno imam priliku obratiti se Zastupničkom domu Hrvatskog državnog sabora u povodu materijala Hrvatske narodne banke (HNB-a) koji su na dnevnom redu ovog zasjedanja. U Godišnjem izvješću Hrvatske narodne banke za 1998. godinu, koje je Saboru dostavljeno u lipnju prošle godine, kao i u ostalim materijalima, iscrpno su iznijeti pokazatelji o novčanoj politici, gospodarskim kretanjima i stanju u bankarstvu. Kako je od pisanja izvješća do ove rasprave u Hrvatskom državnom saboru proteklo otprilike godinu dana, ograničit ću se samo na neke, najvažnije teme, oslanjajući se pritom i na najnovije pokazatelje i saznanja.

Nema prijepora da banke u financijskom sustavu naše zemlje imaju središnju ulogu. Stoga u današnjem izlaganju želim najprije nešto više reći o bankovnom sustavu, a u drugom bih se dijelu osvrnuo na monetarnu politiku i time bih obuhvatio dvije najvažnije zadaće HNB-a.

1. Bankovni sustav

Valja podsjetiti ovaj visoki dom da nismo jedina zemlja suočena s visokim troškovima bankarstva u tranziciji. Gotovo sve tranzicijske zemlje prošle su kroz dvije bankovne krize:

• prvu krizu tzv. starih banaka s naslijeđem (lošom aktivom) iz prošlog ekonomskog sustava
• drugu krizu dijela banaka osnovanih nakon promjene ekonomskog sustava koje nisu uspjele opstati zbog slabog upravljanja i/ili jačanja konkurencije na tržištu s napretkom tranzicije.

Prva je bankovna kriza, kriza tzv. starih banaka, započela s početkom procesa tranzicije (pa i prije toga), a upravo završava prodajom rehabilitiranih državnih banaka stranim strateškim ulagačima. U troškove te krize, izazvane naslijeđem prošlosti i, djelomično, golemim posljedicama rata na koje se prečesto zaboravlja, ubrajam:

• izdavanje tzv. velikih obveznica 1991. godine u iznosu od oko 990 milijuna američkih dolara,
• pretvaranje devizne štednje u javni dug 1992. godine u iznosu od oko 3.190 milijuna američkih dolara i
• sanaciju Slavonske, Splitske, Riječke i Privredne banke Zagreb, u razdoblju od 1995. do 1996. godine, u ukupnom iznosu od oko 473 milijuna američkih dolara.

Ukupno, troškove tzv. prve bankovne krize možemo procijeniti na oko 4.653 milijuna američkih dolara.

Točan je iznos troška prve bankovne krize teško utvrditi jer u navedenim procjenama ne treba zaboraviti prihode, tj. stavke koje ukupan trošak umanjuju, a to su, primjerice, prihodi od privatizacije banaka, te plaće, dobit i porezne prihode što ih sanirane banke ne bi ostvarile, odnosno uplatile, da su propale.

Nema sumnje da su ti troškovi vrlo visoki i svrstavaju Hrvatsku među zemlje s najvišim troškovima rješavanja bankarske krize u omjeru prema bruto domaćem proizvodu (BDP-u), što je više puta detaljnije analizirano i isticano u radovima HNB-a, kao i u javnim istupima djelatnika središnje banke. Tako visoki troškovi tipični su za zemlje zahvaćene ratom, poput Kuvajta (45%) i Izraela (25%) u jednom dijelu njihove povijesti.

Početkom 1998. godine nastupila je u Hrvatskoj druga bankovna kriza, u kojoj je tadašnja Vlada Republike Hrvatske donijela odluku o sanaciji Dubrovačke i Croatia banke. Troškovi tih dviju sanacija mogu se procijeniti na 347 milijuna američkih dolara, pri čemu dakako valja očekivati prihode od, nadam se, skore privatizacije tih banaka.

Drugi izraz te krize su troškovi isplate osigurane štednje u bankama nad kojima je otvoren stečajni postupak. Podsjećam da je u 1998. i 1999. godini Hrvatska narodna banka zatražila pokretanje stečajeva za 9 banaka i 4 štedionice. Uz to, u 2000. godini HNB je zatražio otvaranje stečajeva nad još 3 banke i jednom štedionicom i ukinuo odobrenje za rad jednoj podružnici strane banke, jednoj banci i 6 štedionica. Trošak isplate osigurane štednje kod banaka i štedionica nad kojima je već otvoren stečajni postupak može se procijeniti na oko 400 milijuna američkih dolara. Opet se radi o procjeni. Ako i kada predloženi stečajevi budu pokrenuti, to bi moglo povećati troškove za dodatnih 50-ak milijuna američkih dolara.

Dakle, ukupni bi se troškovi druge bankovne krize mogli procijeniti na oko 800 milijuna američkih dolara.

Zbrojimo li troškove prve i druge krize (uz ponovljenu ogradu da se radi o bruto troškovima i okvirnim iznosima), dolazimo do iznosa od oko 5,45 milijardi američkih dolara. Od toga na prvu bankovnu krizu otpada oko 85 posto, a na drugu oko 15 posto troška. Prva je bankovna kriza bila dakle mnogo veća i opasnija za cjelokupni gospodarski sustav nego kriza iz 1998. godine. Želim naglasiti da je ta kriza svojim najvećim dijelom iza nas.

Ovdje se neću osvrtati na uzroke prve bankovne krize jer vjerujem da su socijalističko naslijeđe i posljedice rata dobro poznati široj javnosti. Doduše, nije poznato da smo u samostalnost 1990. godine krenuli s negativnim kapitalom svih banaka i to od 2 mlrd US $. Nešto više ću reći o uzrocima druge bankovne krize.

Koji su, po mojoj procjeni, njezini glavni uzroci?

Prvo i najvažnije, druga je bankovna kriza počela mnogo prije 1998. godine, pa čak i prije nego sam ja imenovan guvernerom. Ona je počela previše širokogrudnim davanjem odobrenja za rad banaka u prvoj polovici devedesetih godina. Oprez je izostao i u pogledu broja banaka, i u pogledu ljudi koji su postavljani na rukovodeća mjesta u bankama. Međutim, valja podsjetiti da tada Zakon i nije tražio tzv. prethodnu suglasnost središnje banke pri imenovanju rukovodećih ljudi, odnosno uprava banaka, već samo neobvezujuće mišljenje. U času kad sam izabran za guvernera, u ožujku 1996., već je bilo izdano 55 odobrenja za rad banaka.

Prevelik broj banaka i/ili loše uprave i nadzorni odbori u dijelu banaka koje su namjerno kršile ne samo propise već i sva načela zdravoga bankarskog poslovanja doveli su za nekoliko godina dio banaka u bezizlaznu situaciju. Ono što bi trebalo biti očito, no izgleda da treba stalno ponavljati, jest jednostavna činjenica da su za loše poslovanje propalih banaka odgovorni prije svih oni koji su tim bankama upravljali - znači njihove uprave i nadzorni odbori. Nije HNB donosio loše poslovne odluke, odnosno plasirao sredstva tako da se ne mogu vratiti, već uprave banaka. I ne služi nadzor banaka tomu unaprijed da spriječi loš plasman, već da ga uoči i sankcionira.

Dopustite mi istaknuti da je u samoj biti tržišnoga gospodarstva da svaki pojedini subjekt za sebe donosi poslovne odluke i, a to je ključno, snosi za te odluke sve posljedice, uključujući i moguće otvaranje stečaja. HNB ne može i ne smije upravljati poslovnim bankama, osim kada situacija već postane tako ozbiljna da je potrebno imenovati privremenog upravitelja kako bi se zaštitili vjerovnici (znači i štediše) banke, a i to je omogućeno tek novim Zakonom o bankama s kraja 1998. godine. Valja znati da niti jedna nadzorna institucija ne može unaprijed kontrolirati svaku pojedinu transakciju u poslovnoj banci. U samoj je biti tržišta rizik, pa ni svaka poslovna odluka, ma kako dobronamjerna bila, ne mora polučiti uspjeh.

Štoviše, već sam često isticao da gotovo i nema zemlje na svijetu koja nije bila u posljednjih petnaestak godina suočena s bankarskom krizom, od SAD-a do Švedske, od Finske do Japana, od Estonije i Latvije do Češke i Mađarske.

Još jednom moram javno reći da su apsurdni postupci pojedinih članova uprava banaka i nadzornih odbora koji prozivaju HNB za loše poslovanje banaka kojima su oni upravljali ili koje su nadzirali. To je slično kao kada bi direktor nekog poduzeća prozvao financijsku policiju da je odgovorna za to što je on loše upravljao poduzećem ili što se upuštao u zakonom zabranjene aktivnosti. Ili kada bi vozač, nakon što ga je zaustavio prometni policajac, policajca optužio za to što je on prebrzo vozio. Moram reći da je upravo nevjerojatno da se takve logičke bravure mogu iz dana u dan i iz slučaja u slučaj plasirati javnosti. A pravim vrhuncem apsurda smatram pozive nekih političara i poslovnih ljudi da se pod pritiskom takve vrste optužaba smijeni guverner Hrvatske narodne banke.

Drugo, HNB je većinu svojih funkcija počeo graditi s osamostaljenjem Hrvatske praktično od ništice. Početkom devedesetih Sektora nadzora i kontrole osposobljenog za djelotvoran nadzor banaka u suvremenom smislu i nije bilo. I kada sam preuzeo dužnost guvernera u ožujku 1996. godine, taj je sektor, iako već znatno bolje ekipiran, bio očito nedovoljno spreman da se nosi s problemima vrlo brzo rastućeg, ali već nabujaloga tranzicijskog bankarskog sustava s gotovo 60 banaka i dvadesetak štedionica. Poznato je da ne postoji način da se u kratkom vremenu stvori visokoosposobljen i djelotvoran sustav nadzora i kontrole. Za to su potrebne godine obrazovanja, rada i stjecanja iskustva.

Treće, objektivna prepreka učinkovitijem sustavu nadzora banaka bio je tadašnji Zakon o bankama i štedionicama koji nije u dovoljnoj mjeri omogućavao aktivnu ulogu HNB-a. Nama je tek novi Zakon od konca 1998. godine omogućio brži i efikasniji utjecaj na banke. Stoga smo tek tada mogli poduzeti djelotvornije mjere prema bankama, u kojima smo i ranije uočavali naznake problema. Upravo je na inzistiranje HNB-a prethodna Vlada predložila takav zakon koji nam je dao potrebne ovlasti.

Četvrto, ono što zacijelo nije pomagalo središnjoj banci u nadzoru bankarskih institucija, barem od kada sam ja na čelu te institucije, bila je politička klima u kojoj je bankovni sustav rastao, a to je politička klima, koje se recidivi mogu jasno vidjeti posljednjih dana. Široj javnosti sigurno nije poznato da se u većini razvijenih zemalja najveći dio supervizijskog posla središnje banke obavlja posredstvom tzv. moralnog uvjeravanja. U velikoj većini slučajeva to je dovoljno da banka promijeni svoje ponašanje. Kod nas to, nažalost, nije bio slučaj, dijelom zbog toga što su pojedine uprave banaka namjerno kršile propise iz vlastitih interesa, a dijelom zbog toga što je stvarana klima političke "zaštićenosti" pojedinih uprava.

Moram, također podsjetiti zastupnike da sam na to upozorio u svom obraćanju ovom časnom domu 4. lipnja 1998. Tada sam rekao: ”Zalažem se za to da se eliminira utjecaj bilo kakve politike na banke i da one samo na temelju stručnih bankarskih odluka plasiraju sredstva. Banke ne smiju biti ni socijalne ustanove, ni lokalni razvojni fondovi, već poslovne ustanove. Stoga ostavimo upravljanje bankama bankarima, jer je to složen i visokostručan posao. Isto tako nemojmo svi mi upasti u zamku politikanskog stvaranja nepovjerenja u banke jer za to nema osnova. Samo tako banke mogu sačuvati novac koji im je povjeren i samo se tako može očuvati stabilnost ukupnoga financijskog sustava, a to je osnovica gospodarskog napretka.” Taj apel, nažalost, i nakon dvije godine, mogu samo ponoviti.

Prethodno navedena četiri razloga glavni su uzroci onoga što danas u Hrvatskoj nazivamo drugom bankovnom krizom. Da li je HNB mogao spriječiti drugu bankovnu krizu? Ne. Najviše što se u opisanoj situaciji možda moglo učiniti jest to da se dio banaka koje su propale mogao zatvoriti nešto prije. Siguran sam, međutim, da bi u tom slučaju napad na HNB, i javni i politički, bio još jači, uz tvrdnje kako je upravo HNB uništio banke koje su inače bile dobre. Žestokim smo napadima, uostalom, neprekidno izloženi već dvije i pol godine.

Oni koji misle da je krizu dijela bankovnog sustava bilo moguće sasvim izbjeći u situaciji u kojoj sam došao na ovu dužnost, nažalost, nisu u pravu. Od odgovornosti za konsolidaciju bankovnog sustava nisam bježao nikada, pa ne bježim ni danas. Netko je eliminiranje loših banaka s tržišta morao provesti jer su problemi bili tu. Ono što je u tom poslu bio glavni cilj, to smo postigli: izbjegli smo sistemsku krizu hrvatskog bankarstva, koja je mogla biti, da nije izbjegnuta, mnogo skuplja od oko 800 milijuna dolara koliko sada iznosi trošak druge bankovne kriza. Sigurno je da je na tom putu bilo stvari koje smo mogli učiniti bolje, što je danas s povijesnom odmakom lakše uočiti. No isto sam tako uvjeren da bi iznos druge bankovne krize bio mnogo veći da smo se rukovodili mnogim savjetima i postupcima koje su nam sugerirali kritičari politike koju smo, uza sva ograničenja koja sam prije spomenuo, prema bankarskom sektoru vodili. Ponavljam, a to nije ocjena samo HNB-a, već i neovisnih stranih analitičara, temeljnu je zadaću HNB ispunio: spriječio je da kriza poprimi sistemske razmjere, a time prouzroči i znatno veće troškove.

Danas, stojeći pred ovim časnim domom, mogu odgovorno reći da posao sređivanja stanja u hrvatskom bankovnom sustavu uspješno teče i da počinjemo ubirati i prve plodove konsolidacije, koja se nastavlja.

Situacija u hrvatskom bankarstvu je mnogo bolja nego u protekle dvije godine, a posebice prije 5 ili 10 godina. Poboljšanje je moguće vidjeti po rezultatima banaka i po tome što su kamatne stope na bankarskom tržištu počele postupno padati, prije ikakvih poteza monetarne politike. Danas su kamatne stope prepolovljene u usporedbi s razdobljem s početka moga mandata. To je znak da je restrukturiranje u bankovnom sektoru konačno urodilo povećanjem efikasnosti. Moram reći da smo u HNB-u vrlo zadovoljni time i vidimo dobru perspektivu cijeloga našeg bankarskog sustava u godinama koje dolaze: vidimo daljnje povećanje efikasnosti, pad kamatnih stopa, smanjenje kreditnog rizika i, kao posljedicu, puno stabilniji bankarski sustav.

Nakon, želim vjerovati, brze privatizacije Riječke i Splitske banke, strani će strateški ulagači na hrvatskom bankarskom tržištu biti čak prisutniji nego u Mađarskoj, čije se bankarsko tržište smatra najefikasnijim među tranzicijskim zemljama Srednje i Istočne Europe. To je jamstvo stabilnosti domaćega bankarskog sustava u budućnosti i nešto što može djelovati smirujuće na štediše nakon konsolidacijskih problema kroz koje je prošao naš bankovni sustav u protekle dvije godine.

Koncem 1998. godine ovaj je visoki dom izglasao novi Zakon o bankama, koji HNB-u omogućuje mnogo brže i učinkovitije djelovanje, a time i smanjenje troškova bankarskih teškoća u budućnosti.

Sektor nadzora i kontrole, iako još uvijek "u nastajanju”, danas je na približno istoj razini kao u drugim naprednim tranzicijskim zemljama s kojima se moramo uspoređivati. Sposoban je nositi se s trenutačnom situacijom u bankovnom sustavu. Želim ponoviti da se ponosim pomacima koji su u tom dijelu učinjeni u posljednjih nekoliko godina.

Sve je to, poštovane dame i gospodo zastupnici, učinjeno u nimalo lakim institucionalnim i gospodarskim uvjetima, sa zatečenim stanjem koje sam opisao na početku i u ambijentu stalnih pritisaka interesnih skupina koje su usmjeravale i usmjeravaju pažnju javnosti prema HNB-u, ne bi li skrile vlastitu objektivnu odgovornost za stanje u pojedinim bankama i štedionicama.

Posebno ističem da u iluziji žive oni koji smatraju da je sama Hrvatska narodna banka mogla svojim radom nadomjestiti godinama gomilanu financijsku nedisciplinu, da je mogla spriječiti korupciju i privredni kriminal, da je mogla ispraviti pogreške u privatizaciji, da je mogla supstiturati nejasne zakone i sporost pravosuđa te rad loših revizora, da je mogla nadomjestiti nepostojanje posebne institucije koja bi se bavila financijskim prijevarama najsloženijeg oblika, da je mogla zamijeniti neadekvatan rad nadzornih odbora u bankama i, konačno, rad onih koji su odluke o plasmanima sredstava donosili - uprava banaka. Na sve to smo godinama javno upozoravali.

Ovime ne želim pobjeći od svoga dijela odgovornosti. Jedino želim neka se pravedno vagne uloga svih institucija u Hrvatskoj u proteklom razdoblju u izgradnji financijske discipline i pravne države. Budite objektivni, tražite od Hrvatske narodne banke i guvernera puno, ali ne očekujte nemoguće. Ono što ne mogu prihvatiti jest da se bez argumenata i objektivne ocjene struke o tome što nadzor nad bankama može, a što ne može, nastoji sakriti prave uzroke problema i teškoća u našem bankarstvu, pa i u ukupnom gospodarstvu. Da li takva stajališta pridonose rješavanju stvarnih uzroka teškoća?

2. Monetarna politika

Drugi dio svoga izlaganja, znatno kraći, posvetio bih provođenju monetarne politike. Njezin je temeljni cilj stabilnost tečaja i cijena. Tijekom posljednjih godina imali smo izuzetno dobre rezultate u očuvanju cjenovne i tečajne stabilnosti. Prosječna stopa inflacije u posljednjem je srednjoročnom razdoblju u Hrvatskoj bila niža nego i u jednoj drugoj tranzicijskoj zemlji. Budimo na to ponosni.

Moram naglasiti kako je to ostvareno u situaciji u kojoj nismo fiksirali tečaj, već smo ga puštali da se prilagođuje promjenama ekonomskih fundamenata, ali tako da ne ugrozi stabilnost. HNB već godinama odbacuje ideje o devalvaciji kao rješenju problema gospodarstva.

Uz ideju devalvacije, u posljednje se vrijeme javila ideja eurizacije, odnosno potpune zamjene kune eurom kao isključivim zakonitim sredstvom plaćanja u Hrvatskoj. Ne ulazeći ovdje u podrobniju raspravu o razlozima za i protiv eurizacije, valja jasno reći kako nikakav tečajni režim ne može nadoknaditi ili zamijeniti strukturne promjene. Sa ili bez eura, valja nam raditi više, bolje i efikasnije.

U tim bih okolnostima rekao nekoliko riječi i o tome kako mi u HNB-u vidimo monetarnu politiku ove godine. Ispravna kombinacija makroekonomske politike ne znači - kao što je bio slučaj u značajnom dijelu tranzicijskih zemalja, a i u Hrvatskoj - kombinaciju restriktivne monetarne i ekspanzivne fiskalne politike, već uravnoteženiju kombinaciju tih dviju poluga makroekonomske politike.

Ovogodišnji proračun na tragu je onoga za što smo mi iz HNB-a pledirali posljednjih nekoliko godina, znači za ograničavanje rasta javne potrošnje i za uvođenje reda u državne financije, tj. za podmirivanje državnih obveza na vrijeme, o dospijeću. Time je HNB dobio više manevarskog prostora za vođenje monetarne politike.

Kamatne su stope u Hrvatskoj danas visoke, posebice u usporedbi s kamatnim stopama u razvijenim zemljama. No, vrijedi podsjetiti da je u ožujku 1996. godine kamata na prekonoćnom tržištu iznosila gotovo 30 posto, da su aktivne kamate poslovnih banaka iznosile oko 25 posto, a danas su one prekonoćne gotovo jednoznamenkaste, a aktivne su kamate banaka točno upola manje nego prije četiri godine.

Želio bih, međutim, ponovno naglasiti da monetarna politika nije glavna determinanta visine kamatnih stopa na hrvatskom tržištu. Visina kamatnih stopa, kako to ponavljamo iz godine u godinu, rezultat je brojnih strukturnih faktora poput: mikroekonomske efikasnosti banaka, tj. njihova restrukturiranja i smanjenja troškova, strukture bankovnog tržišta koje je segmentirano, učinkovitosti pravosudnog sustava u zaštiti vjerovnika itd.

Prateći brojne napise o gospodarskim problemima, uočio sam u posljednje vrijeme nešto što me osobito zabrinjava, a to je nuđenje naoko lakih i brzih rješenja za složene i duboke probleme hrvatskog gospodarstva. Najčešće se nudi promjena monetarne politike u smjeru njezine znatno veće ekspanzivnosti. Logika takvih razmišljanja jest da će veća ponuda novca smanjiti kamate, riješiti problem "nelikvidnosti” (koji je u svojoj biti problem insolventnosti i financijske nediscipline), povećati investicije, povećati rast, smanjiti vrijednost "precijenjene” kune i time potaknuti izvoz, a zahvaljujući svemu tome riješit će se i pitanje vrlo velike nezaposlenosti i, naravno, osigurati standard kakav svi građani ove zemlje opravdano žele.

Dame i gospodo, koje li sreće da su rješenja tako laka. Pa kada bi se problemi u realnoj sferi, u funkcioniranju pravne države, u strukturi našeg izvoza, u visokoj nezaposlenosti itd. mogli rješavati tiskanjem novca, zašto bismo se onda, javno pitam, mučili sa smanjenjem troškova, efikasnošću, konkurentskom borbom i slično? Zašto onda Europa, na koju se stalno pozivamo i kojoj težimo, ne primjenjuje takva rješenja, već intenzivno radi na novoj ekonomiji XXI. stoljeća, povećanju znanja, širenju preko Interneta, novim tehnologijama i restrukturiranju?

Monetarna je politika moćan instrument, posebice u održanju stabilnosti cijena. Zato joj nemojmo davati zadatke koje ne može obaviti na zadovoljavajući način. Jer, zloporaba monetarne politike dovodi do inflacije, koja je, ponavljam, ništa drugo nego pljačka, i to pljačka upravo onih najsiromašnijih.

3. Zaključno

Ponovo naglašavam, nema brzih i lakih rješenja. HNB treba činiti sljedeće: Prvo, očuvati stabilnost tečaja i cijena. Drugo, nastaviti strukturne promjene u bankarskom sektoru dovršetkom privatizacije rehabilitiranih državnih banaka i konsolidacije ostaloga dijela sektora. Treće, nastaviti intenzivno jačati funkciju nadzora nad bankama. Četvrto, u uvjetima koje je stvorila nova fiskalna politika nastojati smanjiti stopu obvezne rezerve koliko to dopušta postizanje glavnih ciljeva. Peto, unaprijediti regulativu, uključujući i zakon o središnjoj banci koji treba modernizirati u skladu s europskim standardima. Šesto, nastaviti i okončati promjene u sustavu platnog prometa. Sedmo, čuvati i dalje povećavati međunarodne pričuve, koje su i u proteklim godinama odigrale važnu ulogu jamca stabilnosti.

Posebno je važno ubrzati isplatu osigurane štednje, što je odgovornost Vlade, a što će izravno utjecati na povjerenje u hrvatski financijski sustav.

Neovisnost Hrvatske narodne banke u budućnosti, ne smije značiti i njezinu osamljenost. Ona svoje ciljeve može u potpunosti postići samo u suradnji s drugima. Provedba ciljeva HNB-a ovisi, naime, između ostalog i o: prvo, institucionalnim uvjetima, poput funkcioniranja hrvatskog pravosuđa; drugo, o postojanju barem približnog konsenzusa o optimalnoj kombinaciji monetarne i fiskalne politike; treće, o jačanju svih institucija koje su nužne za ravnopravnu tržišnu utakmicu, uz poseban naglasak na jačanje financijske discipline i institucionalno sankcioniranje korupcije; četvrto, o privlačenju stranih izravnih investicija i ulasku u trgovačke i ekonomske asocijacije (WTO, CEFTA, OECD, EU); peto, o stabilnom političkom okruženju i još većoj otvorenost prema svijetu, jer taj put jednostavno nema alternative.

Provedba navedenih ciljeva svakako uvelike ovisi i o stupnju podrške javnosti. Jer, bez jasne i nedvojbene podrške najšire javnosti zdravim politikama i zadacima koje sam spomenuo, oni se sigurno neće moći provesti. Posebno vas molim, dame i gospodo zastupnici, iskoristimo zajedno ovu najvažniju govornicu u Hrvatskoj za to da hrvatskim štedišama i hrvatskoj javnosti uputimo poruku da je hrvatsko bankarstvo danas stabilnije nego što je bilo prije dvije godine i puno stabilnije nego prije pet godina.

Teškoće na koje smo nailazili i na koje ćemo jamačno nailaziti sigurno ne smiju biti razlog odustajanja od cilja. Naprotiv, one moraju biti dodatni motiv da u tome ustrajemo, i to ponajprije radi nas, naše djece i radi njihove djece.

Dame i gospodo zastupnici, pozivam na mirnu, stručnu i argumentiranu raspravu o stanju u bankovnom sustavu i radu središnje banke na mjestu na kojem se ta rasprava treba voditi, u ovom visokom domu. Monetarna politika i stabilnost bankovnog sustava previše su ozbiljne stvari da bi se prosudbe o njima mogle donijeti bez jedne takve rasprave.

Pokušajmo nadići umjetno stvoreni ambijent u kojem se središnju banku i njezina guvernera, s jedne strane, optužuje da je pomagala takozvanim tajkunima, a, s druge je strane, ti isti tajkuni žele postaviti na optuženičku klupu kao uzrok njihova kraha. Budimo iznad paušalnih ocjena koje, s jedne strane, sugeriraju da je čvrsta monetarna politika srušila prethodnu Vladu, dok se, s druge strane, sugerira da je ta ista politika bila prema toj Vladi poslušnička. S jedne nas strane optužuju da predugo puštamo na miru uprave problematičnih banaka, dok s druge strane govore da ishitreno poduzimamo mjere ne dopuštajući im da same pronađu izlaz iz teškoća. A i kad je riječ o najnovijoj lavini napada zbog upućivanja privremenog upravitelja u Istarsku banku, neka se konačno kaže je li pritom išta bilo protivno važećim zakonima ove zemlje.

Odgovorimo danas na pitanje: kakva je stvarno ta politika? Javnost ima pravo dobiti ozbiljan odgovor na to pitanje. Iza hrvatske središnje banke tijekom protekle četiri godine mog guvernerskog mandata stoji četiri godine stabilnosti cijena i tečaja, povijesni maksimum međunarodnih pričuva, sačuvana međunarodna likvidnost zemlje, doprinos investicijskom rejtingu Hrvatske kod najvažnijih svjetskih agencija i teška konsolidacija bankovnog sustava u kojoj je izbjegnuta sistemska kriza, a što je dovelo do upola nižih kamatnih stopa nego na početku moga mandata. Upravo zbog toga, ostavku ne mogu podnijeti dok se javnosti, Savjetu Hrvatske narodne banke, njezinim djelatnicima i meni osobno jasno ne kaže što je to u našem dosadašnjom radu imalo veću težinu od pobrojanih činjenica. Za takvu raspravu o izvješćima Hrvatske narodne banke stojim vam danas ovdje na raspolaganju.