Guverner Boris Vujčić razgovarao je s novinarkom Večernjeg lista Ljubicom Gatarić. Intervju je objavljen 8. veljače 2025.

Zašto hrvatski građani smatraju da je inflacija viša nego što to pokazuju službeni podaci, kakva su očekivanja od ovogodišnje turističke sezone, je li bojkot trgovina prava mjera za obuzdavanje visokih cijena, zašto je hrana skupa, kolike stambene kredite uzimaju mladi ljudi... samo su neka od vrućih pitanja na koja odgovora Boris Vujčić, doktor ekonomije i izvanredni profesor, kojemu je treći put zaredom povjerena funkcija guvernera Hrvatske narodne banke
(HNB). Vujčić je ujedno i član Upravnog vijeća Europske središnje banke (ECB), koje je nedavno peti put zaredom smanjilo kamatne stope kako bi potaknulo oporavak velikih gospodarstava Europske unije, posebno Njemačke.

Često se može čuti da je Hrvatska ostala bez “municije” u borbi s inflacijom nakon što se odrekla vlastite valute. Osjećate li se slabo u vezi s tim pitanjem, hrvatski ekonomski ciklus različit je od prosjeka EU pa nam ni mjere ECB-a ne idu na ruku kad je u pitanju inflacija?

I prije uvođenja eura “uvozili” smo monetarnu politiku Europske središnje banke, iako nismo sjedili za stolom za kojim se donose odluke. Hrvatska je malo i otvoreno gospodarstvo koje je snažno integrirano u Europsku uniju. Građani su depozite uvelike držali u eurima i prije pridruživanja europodručju. Tečaj kune više je predstavljao izvor potencijalne nestabilnosti nego što smo ga mogli koristiti kao “amortizer” za ublažavanje utjecaja različitih poremećaja. Stoga smo raspolagali vrlo ograničenim prostorom za aktivno korištenje kamatnih stopa i tečaja kao glavnih instrumenata monetarne politike.
Iskustvo zemalja srednje i istočne Europe koje su zadržale vlastite valute pokazuje da od toga nisu profitirale u ovoj inflacijskoj epizodi. Vlastita monetarna politika nije ih uspjela zaštititi od visoke inflacije. Naprotiv, ukupna stopa inflacije u zadnje je tri godine u svim tim zemljama bila znatno viša nego u Hrvatskoj, bez obzira na uglavnom znatno snažnije zaoštravanje monetarne politike i veći porast svih kamatnih stopa. Dakle, te zemlje koje nisu ušle u europodručje zabilježile su višu ukupnu stopu inflacije u protekle tri godine i više kamatne stope u odnosu na Hrvatsku.
Konačno, i nakon ulaska u europodručje zadržali smo visok stupanj samostalnosti u korištenju tzv. makrobonitetne, ali i drugih politika kojima se može utjecati na inflaciju, kao što su fiskalna politika ili politika plaća. HNB je krenuo ograničavati kriterije kreditiranja s ciljem ublažavanja rizika za potrošače i banke povezane s prebrzim rastom kredita. Ograničavanje potrošačkih kredita će tako ublažiti i rast potrošnje i inflacijske pritiske. U ovoj godini možemo očekivati promjenu smjera fiskalne politike pa će ona imati blago restriktivan karakter. Ministarstvo financija tako planira smanjiti tzv. strukturni manjak, koji proračunski saldo prilagođava za učinke poslovnog ciklusa, a očekujemo i znatno usporavanje rasta plaća, što će također pridonijeti ublažavanju inflacijskih pritisaka.

Može li se procijeniti učinak ulaganja iz europskih fondova na dugoročni rast, jesmo li dobro iskoristili snažan priljev kapitala?

Hrvatska je od ulaska u Europsku uniju povukla znatne iznose sredstava iz europskih fondova, u prosjeku gotovo tri posto godišnje, uz vrhunac koji je preklani dosegnuo gotovo pet posto bruto domaćeg proizvoda (BDP). Iako doslovno “u cent” znamo iznose i načine korištenja povučenih sredstava, nije jednostavno ocijeniti njihov dugoročni učinak na gospodarsku aktivnost. Naime, sredstva iz europskih fondova djeluju na gospodarstvo tijekom dužeg razdoblja kroz niz različitih kanala. Ulaganja u javnu infrastrukturu olakšavaju poslovanje privatnog sektora i poboljšavaju kvalitetu života građana. Budući da su ta ulaganja djelomično usmjerena u zelenu tranziciju i digitalizaciju, ujedno povećavaju otpornost gospodarstva na različite energetske poremećaje i kapacitet za inovacije. Dio sredstava izravno koriste poduzeća, a naša su istraživanja potvrdila povoljne učinke tih poticaja na poslovanje poduzeća koja ih koriste.
Konačno, isplata dijela sredstava vezana je za otklanjanje strukturnih problema u domaćem gospodarstvu, odnosno famozne strukturne reforme. Reforme povezane s isplatama europskih sredstava zapravo imaju potencijalno najveći dugoročni učinak na gospodarsku aktivnost, veći i od samih financijskih sredstava. S obzirom na sve nepoznanice povezane s učincima europskih sredstava, ne iznenađuje ni relativno širok raspon procjena različitih institucija o njihovu dugoročnom učinku na razinu BDP-a. Najdetaljnije procjene rađene su za sredstva koja se povlače u okviru programa EU sljedeće generacije i one se uglavnom kreću u rasponu od jedan do tri posto BDP-a. No ti bi učinci mogli biti i veći ako se uvjetovanost vezana za povlačenje sredstava pokaže kao uspješan mehanizam za poticanje reformi.

Potražnja za stambenim kreditima lani je pala 15 posto, no cvjetaju potrošački krediti koji se lako odobravaju. Što očekujete nakon ograničenja koja ste najavili od travnja? Hoće li se špekulantski kapital povući s europskog tržišta nekretnina, uključujući i Hrvatsku?

Ograničenje kriterija ne bi se trebalo znatnije odraziti na stambeno kreditiranje. Cilj nam je djelovati preventivno, odnosno zaustaviti daljnje pogoršanje parametara koji upućuju na rast potencijalne rizičnosti stambenih kredita. Naime, novi se krediti odobravaju uz sve veće opterećenje dohotka i sve dulje rokove otplate. U slučaju nepovoljnih makroekonomskih kretanja, što trenutačno ne očekujemo, ali takav se scenarij ne može isključiti u okružju visoke globalne neizvjesnosti, dio potrošača mogao bi se vrlo brzo suočiti s poteškoćama u otplati. Ograničenja kriterija kreditiranja u određenoj mjeri štite potrošače od prezaduženosti, a ujedno štite i financijsku stabilnost, odnosno neometan pristup kreditima za gospodarstvo. Kako bismo umanjili potencijalne nepovoljne učinke ograničenja na građane koji rješavaju stambeno pitanje, predvidjeli smo i znatne iznimke od ograničenja. S druge strane, ograničenja bi se trebala znatno snažnije odraziti na potrošačko kreditiranje. Prema našim simulacijama, da su ograničenja lani bila na snazi, gotovinski nenamjenski krediti porasli bi za otprilike četvrtinu manje. U tom segmentu ograničenja imaju i određeno antiinflacijsko djelovanje.
Proteklih se godina u Hrvatskoj najviše smanjivao broj transakcija stambenim nekretninama u kojima su kupci strani državljani. To smanjenje odražava zaoštravanje uvjeta financiranja u europodručju i pogoršanje gospodarskih izgleda u državama iz kojih dolaze kupci. S obzirom na ublažavanje restriktivnosti monetarne politike i očekivano ubrzanje gospodarskog rasta u europodručju, na europskom tržištu su vidljive naznake polaganog oživljavanja tržišta stambenih nekretnina. Stoga bi se stranci mogli vrlo postupno početi vraćati na naše tržište nekretnina.

Ima li uopće mladih ljudi koji mogu otplaćivati tisuću eura mjesečne rate za kredit? Kakva je struktura imatelja stambenih kredita, što kupuju?

Tipičan stambeni kredit lani je iznosio otprilike stotinu tisuća eura uz rok otplate od trideset godina. Takav kredit obično podižu građani s dohotkom neznatno iznad prosjeka, otprilike 1500 eura, a mjesečna rata im iznosi oko trećine dohotka, odnosno oko 500 eura. Od gotovo dvadeset tisuća stambenih kredita koji su odobreni u prvih deset mjeseci prošle godine, otprilike polovina je niža od toga iznosa. Ti se krediti češće koriste za adaptaciju stanova ili kupnju stambenih nekretnina izvan velikih gradova.
Također, manji se krediti često koriste i za kupnju zemljišta na kojima građani planiraju gradnju, ili kao dopuna pri zamjeni postojeće stambene jedinice prikladnijom. No građani nerijetko dižu i veće kredite od toga pa je četvrtina kredita veća od 145 tisuća eura. Takvi su krediti već dostatni i za kupnju manjih nekretnina u većim gradovima. Primjerice, prosječan kredit u Zagrebu iznosi otprilike 120 tisuća eura, uz tipičnu ratu od 750 eura, a podižu ga građani koji imaju dohodak nešto niži od 2000 eura. Pritom naša statistika obuhvaća i dohodak sudužnika pa se, primjerice, supružnici koji svaki pojedinačno zarađuju plaću na razini državnog prosjeka od otprilike 1360 eura bez većih problema mogu kvalificirati za toliki, ili čak i nešto veći kredit. Otprilike 70 posto stambenih kredita podiže se za kupnju nekretnine za stanovanje. Polovina ostatka odnosi se na građevinska zemljišta, dok se krediti relativno rijetko podižu za kupnju nekretnine za odmor ili iznajmljivanje.

Zašto je percipirana inflacija u Hrvatskoj bitno veća nego drugdje, dojam je prilično udaljen od službenih brojki o visini inflacije?

Percepcija inflacije u pravilu je veća od stvarno izmjerene inflacije, i to nije specifično za Hrvatsku, nego vrijedi i za druga razdoblja i druge zemlje. Kao potrošači najviše primjećujemo cijene onih proizvoda i usluga koje često kupujemo, poput hrane, čije se cijene učestalo mijenjaju. Često se percepcija inflacije formira i na temelju kretanja cijena nekretnina koje ne ulaze u službene pokazatelje inflacije jer kupnja nekretnine predstavlja ulaganje u imovinu. Također, potrošačima može biti teško razlučiti u kojoj mjeri promjene cijena odražavaju promjene u kvaliteti proizvoda i usluga. Primjerice, vrlo lako primijetimo koliko je poskupio novi automobil, ali pri tome ne uočavamo da on dolazi sa znatno više opreme.
Konačno, i vjerojatno najvažnije, dok se službena inflacija računa na horizontu od dvanaest mjeseci, mi kao potrošači trenutačne cijene najčešće uspoređujemo s onima od prije dvije ili tri godine, ili čak i ranije. U Hrvatskoj dio potrošača možda i dalje trenutačne cijene preračunava u kune i uspoređuje ih s cijenama koje su vrijedile prije uvođenja eura, a ne onima prije dvanaest mjeseci, što mjeri statistika. Također, percipirana inflacija obično se znatno razlikuje od potrošača do potrošača. U svakom slučaju, bez obzira na još uvijek povišenu percepciju inflacije, uočavamo smanjenje očekivane inflacije.

Usluge i hrana prednjače po poskupljenjima? Zašto je hrana u Hrvatskoj skuplja nego u mnogim razvijenim ekonomijama? Jesu li hrvatske vlasti, uključujući i HNB, bile previše suzdržane posljednje tri godine?

Hrana je u Hrvatskoj relativno skupa. Razina cijena hrane u Hrvatskoj otprilike je na razini europodručja, što je usporedivo sa Slovenijom i baltičkim državama, a prilično viša od cijena u ostalim državama iz srednje i istočne Europe, poput Poljske, Rumunjske, Bugarske ili Slovačke. I takvo stanje nije od jučer, disparitet cijena u odnosu na dohodak bio je još i veći prije desetak godina. Hrvatska i Slovenija tada su bile jedine države iz srednje i istočne Europe s razinom cijena hrane iznad 90 posto prosjeka EU, dok su ostale zemlje obično bile u rasponu između 60 i 70 posto prosjeka. U posljednjih desetak godina cijene hrane u Hrvatskoj rasle su čak nešto manje nego u ostalim državama iz srednje i istočne Europe, što je djelomično povezano s relativno visokom polaznom razinom.
Visokoj razini cijena vjerojatno pridonosi velika potrošnja turista. Također, Hrvatska je dugo štitila domaće tržište hrane i carine na hranu ukinula je tek s ulaskom u EU. Isto tako, u poljoprivrednoj strategiji još od nastanka države naglasak je stavljen na male posjede koje karakterizira niska produktivnost. No to su sve neke naznake odgovora, a detaljnije analize razine cijena hrane trebali bi ponuditi stručnjaci za agrarni sektor.
Usluge već neko vrijeme daju glavni doprinos poskupljenjima, a unutar tog segmenta prednjače cijene usluga povezanih s turizmom. Te su se usluge najviše povećavale zbog snažne potražnje stranih turista. No lani se rast strane potražnje zaustavio i čini se da primat polako preuzima domaća potrošnja na valu velikog rasta plaća.

Vaši su podaci registrirali pad potrošnje turista u jeku prošle sezone, kakva kretanja očekujete ove godine s obzirom na dodatni rast cijena?

Ocjenjujemo da su prihodi od stranih turista lani porasli nešto manje od dva posto i primakli se razini od 15 milijardi eura. Prihodi su porasli u predsezoni i postsezoni, dok su se u glavnom dijelu sezone, na koji se odnosi većina prihoda, blago smanjili. Pritom su turisti došli u sličnom broju kao godinu prije, ali reagirali su na poskupljenja smanjenjem potrošnje robe i usluga. Hrvatska je po takvim kretanjima specifična na Mediteranu, konkurencija uglavnom bilježi veće stope rasta prihoda.
Nakon pandemije bili smo prvaci u brzini oporavka turizma. To je ohrabrilo sve koji posluju u turizmu da iznimno snažno poskupe usluge, uglavnom znatno iznad konkurentskih zemalja. Čini se da smo došli do razine cijena turističkih usluga koja je narušila konkurentnost, odnosno turisti su kao odgovor na visoke cijene počeli birati alternativna odredišta ili manju potrošnju. Stoga i ove godine očekujemo vrlo skroman porast prihoda, od otprilike tri posto, uz naglašene rizike i za takvu projekciju. Slična bi se kretanja mogla nastaviti i ubuduće, dok ponovno ne
ojačamo cjenovnu konkurentnost.

Je li bojkot potrošača, lagano usmjeravan od vlasti, rješenje za skupoću?

U javnim sam nastupima uvijek upozoravao na moć koju potrošačima daju odluke o kupnji pojedinog dobra ili usluge kao i mjesta na kojima ih kupuju. To vrijedi i neovisno o bojkotu. Svaka odluka o potrošnji svojevrstan je “glas” za određenog proizvođača ili trgovca. Kao što agregiranje političkih glasova odlučuje o ishodima izbora, tako i agregiranjem naših pojedinačnih odluka o kupnjama zapravo odlučujemo što će se proizvoditi i utječemo na odnose cijena proizvoda i usluga. Bojkot je svakako zanimljivo socijalno događanje i mi ćemo, kada podaci budu dostupni, nastojati ocijeniti njegove učinke.

Hoće li zelena agenda preživjeti mandat američkog predsjednika Trumpa? ECB se jako angažirao kad je o tome riječ, no pojedine banke priklanjaju se novim trendovima?

Rast cijena hrane u Europi u 2022. godini, uzrokovan ekstremnim vrućinama i sušom, zorno je ilustrirao snagu mogućeg utjecaja klimatskih ekstrema na inflaciju. Nedavno istraživanje klimatskih znanstvenika i Europske središnje banke pokazalo je da će, uz očekivani tempo globalnog zatopljenja, za deset godina pritisak klimatskih promjena na porast cijene hrane iznositi između 1 i 3 postotna boda, a na ukupnu inflaciju između 0,3 i 1,2 postotna boda. Ovi nalazi upućuju na to da stanje klime i okoliša postaje sve relevantnije za vođenje monetarne politike, i da će sve jače utjecati na sposobnost središnjih banaka da očuvaju stabilnost cijena. Dodatno, najnoviji modeli izrađeni na osnovi ekonomskih, financijskih i klimatskih podataka pokazuju da odgađanje dekarbonizacije ima nepovoljne učinke na gospodarsku aktivnost, što će u sljedećem razdoblju otežati pronalaženje optimalne monetarne politike.
Europska središnja banka klimatskim promjenama pristupa politički i ideološki nepristrano, ali ih na temelju podataka i istraživanja uvažava kao izvor rizika za gospodarstvo i financijski sustav. Bez razumijevanja tih rizika nemoguće je danas dobro ispunjavati osnovni cilj središnje banke, a to je očuvanje stabilnosti cijena i financijskog sustava.
Eventualno opadanje podrške dekarbonizaciji ne može promijeniti opseg klimatskih rizika s kojima se susreću financijski sustavi i gospodarstva, već će samo utjecati na njihovu strukturu. Zbog promjene političkih preferencija moguće je da će se smanjiti rizici povećanih troškova ulaganja u nove tehnologije i obnovljive izvore energije te rizici povezani s ambicioznim mjerama klimatske politike. S druge strane, usporavanje klimatske tranzicije povećat će rizike povezane sa štetama uzrokovanim vremenskim nepogodama, nestašicama pitke vode, gubitkom biljnih i životinjskih vrsta i zagađenjem. Banke će stoga i dalje, neovisno o njihovoj uključenosti u klimatske i okolišne inicijative, morati u svojim bilancama prepoznavati klimatske rizike i njima adekvatno upravljati.

Vodi li vaše inzistiranje na kriterijima za određivanje naknada za bankarske usluge do njihova poskupljenja? Ministar financija spomenuo je takvu mogućnost.

Sve kreditne institucije (banke) poslale su HNB-u tražene metodologije određivanja visina naknada sukladno Okružnici Hrvatske narodne banke iz lipnja prošle godine kojom je od svih subjekata nadzora Hrvatske narodne banke zatraženo da definiraju svoje metodologije određivanja naknada te da ih dostave HNB-u do kraja prošle godine.
Svrha ovakvog zahtjeva HNB-a je da pridonese višoj razini izvjesnosti u pogledu naknada i stvaranju preduvjeta za kvalitetniji nadzor ovog područja, a u konačnici i boljem položaju korisnika usluga u pogledu informiranosti o cijenama usluga. Nijedan zahtjev HNB-a upućen subjektima nadzora u vezi s izradom metodologija ne može utjecati na povećanje postojećih naknada budući da se svi zahtjevi svode na to da subjekti nadzora trebaju objasniti kako su te naknade formirali. Teza da bi zbog Okružnice rasle naknade ne stoji, jer su banke povisivale naknade i uvodile nove naknade i prije, kada nije bilo Okružnice HNB-a, čiji zahtjevi, ponavljam, ni u kojem pogledu ne povećavaju troškove naknada banaka.
HNB trenutačno analizira dostavljene metodologije uključujući i eventualne promjene tarifa pojedinih banaka. Ovisno o rezultatima provedenih analiza zaprimljenih metodologija kao i ostale dostavljene dokumentacije, HNB će razmotriti potrebu poduzimanja daljnjih aktivnosti u skladu sa svojim nadzornim ovlastima, a primjena metodologija usuglašenih sa zahtjevima HNB-a nadzirat će se u okviru redovnih nadzornih aktivnosti.

Kako bi moglo izgledati hrvatsko tržište rada za desetak godina, da ne idemo dalje u budućnost?

Tržište rada u Hrvatskoj u proteklom se desetljeću potpuno preobratilo. Od zemlje s jednom od najviših stopa nezaposlenosti u EU došli smo do kroničnog nedostatka radne snage. U 2024. tako je stvoreno nešto više od 50 tisuća novih radnih mjesta, od čega su otprilike dvije trećine popunili strani radnici. Istovremeno je broj nezaposlenih lani pao na prosječno 95 tisuća, što smo zadnji put imali početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Manjku radne snage, nažalost, pridonio je i odljev stanovništva nakon pristupanja EU.
Potencijal domaćeg tržišta rada za popunjavanje novih radnih mjesta relativno je nizak, ali ipak postoji određeni prostor za dodatno radno aktiviranje domaćeg stanovništva. I dalje imamo osjetno nižu participaciju mlađih od 25 i starijih od 55 godina u odnosu na prosjek EU i treba koristiti aktivne politike zapošljavanja kako bi se povećale stope participacije te dodatno smanjila nezaposlenost. Vidljiv je i sve veći radni angažman umirovljenika. Rast standarda mogao bi pomoći preokretu nepovoljnih migracijskih trendova i povratku naših državljana koji su se iselili u proteklih desetak ili dvanaest godina. Jačanje produktivnosti kroz automatizaciju također bi moglo smanjiti napetosti na tržištu rada. Međutim, s obzirom na vrlo nepovoljne demografske trendove, odnosno pad broja stanovnika i starenje populacije, koje je vrlo teško preokrenuti, izgledno je da će Hrvatska i dalje biti suočena s nedostatkom radne snage i tražiti oslonac u uvozu stranih radnika. Naravno, što budemo uspješniji u povećanju participacije i poticanju povratka emigranata, to će nam manje imigranata biti potrebno.