Guverner Boris Vujčić razgovarao je s novinarkom Večernjeg lista Ljubicom Gatarić. Intervju je objavljen 2. prosinca 2023.

Još malo pa će prva godišnjica eura. Kad pogledate unazad jeste li zadovoljni, što se u samom postupku konverzije i razdoblju koje mu je prethodilo moglo učiniti bolje?

Prva godina s eurom potvrdila je ono što smo očekivali da će nam prelazak na euro donijeti i što je zapravo bila motivacija za uvođenje eura u Hrvatskoj. Brojni su već zabilježeni pozitivni učinci eura: uklonjen je valutni rizik, kamatne stope su znatno niže nego što bi bile da smo ostali izvan europodručja, niži su i transakcijski troškovi, te je sveukupno danas hrvatsko gospodarstvo otpornije na financijske krize i šokove. Kad je riječ o samom postupku prelaska na novu valutu, iznimno sam zadovoljan kako je uspješno, učinkovito i bez smetnji provedena ta složena operacija. Preduvjet za to bili su predani rad brojnih dionika te pravovremeno i vrlo detaljno planiranje i provedba svih praktičnih priprema za zamjenu kune eurom, s kojima smo započeli dvije godine prije dana uvođenja eura

U dijelu koji se odnosi na zamjenu gotovog novca, što je logistički vrlo zahtjevan posao, posebno sam zadovoljan napravljenim. Tom je uspjehu svakako pridonijela i naša kampanja koju smo započeli već nakon ljeta prošle godine u kojoj smo pozvali građane da višak gotovog novca kune polože na račune kod banaka i pozitivan odgovor građana. Rezultat je da se gotov novac kuna u optjecaju smanjio za 60% već do kraja 2022. godine. Konverzija kredita, depozita i ostalih financijskih instrumenata izvršena je 1. siječnja bez bilo kakvih problema, a građani su već u prvim satima nove godine mogli obavljati platne transakcije i koristiti bankomate.

Prvu godinu s eurom u Hrvatskoj sagledavamo upravo pred 25. godišnjicu uvođenja eura kao jedinstvene valute te vjerujem kako možemo biti i zadovoljni i ponosni što smo dio najužeg kruga razvijenih europskih država kojima euro predstavlja važan čimbenik stabilnosti i gospodarske suradnje.

Htjeli ne htjeli, euro će nositi uteg inflacije jer je u nešto više od godine dana Hrvatska konvergirala iz skupe u još skuplju državu, posebno kad su u pitanju hrana, troškovi komuniciranja, elektronika, kućanske potrepštine kojih su cijene još 2022. bile iznad prosječnih u EU, a primanja znatno niža. Zašto Hrvatska ima drugu najvišu inflaciju u eurozoni?

Uvođenje eura i u zemljama koje su prije Hrvatske ušle u eurozonu imalo je razmjerno blag trenutni učinak na porast cijena. Ranije procjene "dodatne" inflacije u trenutku uvođenja eura u Hrvatskoj, temeljem iskustava drugih zemalja, kretale su se u rasponu od 0,2 do 0,4 postotna boda. Nakon objave podataka o inflaciji na početku godine ocjena se primakla gornjem dijelu tog raspona. To je u skladu s iskustvima drugih zemalja, i u stvari vrlo dobro, uzme li se u obzir da nitko nije uvodio euro uz toliko povišenu inflaciju. Takva ocjena "dodatne" inflacije također, je vrlo mala u odnosu na stope inflacije koje smo bilježili u godini prije uvođenja eura. Najviše stope inflacije smo bilježili prije uvođenja eura - u 2022., a nakon uvođenja eura stopa inflacije je u stalnom padu. Također, možemo vidjeti da usporedive zemlje koje nisu uvele euro, poput Mađarske, Poljske ili Češke imaju više stope inflacije od Hrvatske. To sve govori da je pogrešno inflaciju pripisivati uvođenju eura, osim u onom manjem dijelu, od 0.4 posto. No, to nije, također, drukčije od iskustva u drugim zemljama i na to smo isto tako računali. Dok procjene, temeljene na statističkim podacima, pokazuju da euro nigdje nije znatnije utjecao na cijene, percepcija inflacije se u nizu članica europodručja osjetno razišla sa statistikom.

Što se tiče relativne visine inflacije, ispravan način gledanja na to je kumulativna stopa inflacije od trenutka kad je počela rasti polovicom 2021. godine. Koja pokazuje da je inflacija u Hrvatskoj, s 22.5%, najniža od svih zemalja središnje i istočne Europe, osim Slovenije. A sve zemlje središnje i istočne Europe imaju višu inflaciju nego one u zapadnoj Europi. Zašto? Ako razgrnemo čimbenike specifične za svaku pojedinu zemlju, jasno je da po inflaciji odskaču istočnoeuropske članice koje imaju osjetnu nižu razinu dohotka po stanovniku od prosjeka EU. Snažan porast cijena hrane najviše pogađa siromašnije zemlje u kojima građani relativno veći dio svoj dohotka troše na hranu. Isto tako, visoke cijene hrane snažnije pogađaju i siromašnija kućanstva unutar pojedinih zemalja. Drugi čimbenik koji generira glavninu inflacijskih diferencijala između Hrvatske i prosjeka europodručja je snažna turistička potražnja koja je potakla rast cijena u smještaju i ugostiteljstvu. Međutim, ne bojim se da bi takvi inflacijski diferencijali mogli još dugo potrajati. Konkurencija će učiniti svoje.

Pitanje visoke razine cijena, osobito u segmentima roba i usluga koji se lokalno proizvode i troše kao što su telekomunikacije i hrana, kao što ispravno primjećujete, starija je tema od uvođenja eura, iako ju je povišena inflacija ponovo aktualizirala. Razine cijena obično su vezane uz čimbenike kao što je učinkovitost poduzetnika, tržišna struktura, regulacija pojedinih tržišta ili eventualne barijere za ulazak na tržište i konkuriranje postojećim tvrtkama, pa u njima valja tražiti i objašnjenje za relativnu skupoću tih roba i usluga u Hrvatskoj.

Tipična boljka svih turističkih zemalja je da su preskupe za domaće stanovništvo, a tako nešto vidimo i kod nas. Neko vrijeme izvlačile su nas usluge, ali sad i one lete u nebo. Ne žive svi u Hrvatskoj od rente, kako pomiriti te razlike?

Da, rast cijena turističkih usluga, koji je rezultat snažne potražnje za turističkim uslugama čini ljetovanje na obali manje dostupnim još jednom dijelu naših sugrađana koji nemaju vlastiti smještaj. Također, naši sugrađani koji žive ili ljetuju na jadranskoj obali primorani su u sezoni plaćati "turističku" premiju na robe i usluge koje svakodnevno troše. S druge strane, izdašni priljevi od turizma ogledaju se u snažnom porastu prihoda državnog proračuna i predstavljaju poboljšanje uvjeta trgovine za našu zemlju, budući da nam izvozne cijene rastu brže od uvoznih. Fiskalna politika, odnosno oporezivanje prihoda od turizma i financiranje potreba građana koji trpe negativne nuspojave, ujedno je glavni kanal kojim se kratkoročno može balansirati nesrazmjer u razvoju između uslužnih djelatnosti naslonjenih na turizam i ostatka gospodarstva. Dugoročno, taj se problem može riješiti jedino podizanjem proizvodnosti ukupnog gospodarstva i dostizanjem životnog standarda razvijenijih zemalja tako da si više naših građana može priuštiti ljetovanje.

Tržište rada više je nego turbulentno, i sami ste rekli da ćemo vrlo brzo ostati bez 400 tisuća osoba u radnoaktivnoj dobi. Gdje nas vidite za deset godina na tom polju, tko će raditi, hoće li se ljudi useljavati u Hrvatsku ili ćemo biti tranzit i za strance?

Nekoliko nam je opcija na raspolaganju. Prva je crpljenje preostalog potencijala za aktiviranje domaće radne snage. Naime, Hrvatska još uvijek ima komparativno niske stope participacije na tržištu rada, koje bi se mogle povećati različitim politikama. Najveći prostor za povećanje participacije postoji u segmentu starijih radnika pa valja posebno razmišljati o mjerama za obeshrabrivanje ranijeg umirovljenja i poticanje dužeg ostanka na tržištu rada. Mogućnost rada na nepuno radno vrijeme za umirovljenike ili sporazumnog nastavka rada i nakon 65. godine dobri su primjeri mjera Vlade kojima se potiče ostanak u radnoj snazi bez zadiranja u stečena prava. Produženje radnog vijeka će također biti potrebno s obzirom na kontinuirano povećanje očekivane životne dobi. Ipak, potencijali za povećanje radne snage kroz višu participaciju su ograničeni. Primjerice, podizanjem stope participacije radne snage na razinu prosjeka europodručja dobilo bi se otprilike 120 tisuća dodatnih radnika. S druge strane, u idućih dvadesetak godina mogli bismo izgubiti četiristotinjak tisuća osoba u dobi između 25 i 64 godine, čak i ako se emigracija domaćeg stanovništva potpuno zaustavi. Očito je da se samo aktiviranjem domaće radne snage ne može neutralizirati učinak nepovoljnih demografskih kretanja, nego ćemo se morati oslanjati i na imigraciju, kao što to uostalom već činimo.

Imigracija, naime, nije nova pojava u Hrvatskoj. Nemojmo zaboraviti da stanovništvo Hrvatske opada već tri desetljeća i da se već duže vrijeme oslanjamo na imigrante, osobito za deficitarna zanimanja kao što su građevina ili ugostiteljstvo. Do sada su izvor imigracije bile zemlje neposrednog susjedstva kao što je Bosna i Hercegovina. Međutim, te zemlje također demografski "presušuju", a za privlačenje radnika iz tih zemalja ne pomaže nam ni sve lakši pristup tržištima rada razvijenih članica EU koji uživaju građani tih zemalja. U budućnosti nas stoga očekuje nekakva kombinacija veće participacije na tržištu rada, poduprte mjerama ekonomske politike, automatizacije u mjeri u kojoj će to biti moguće, a sve će se više zanimanja moći automatizirati, i uvoza radne snage, uključujući i preferirajući i povratak naših građana u radnoj dobi koji su u ranijim godinama potražili posao u inozemstvu, a voljni su se vratiti i prihvatiti prihode koje mogu ostvariti u Hrvatskoj. Pri tome ćemo više trebati razmišljati i o politikama integracije imigranata u naše društvo kako bi ih se potaklo na ostanak u Hrvatskoj. Konačno, važne su i mjere demografske politike, pri čemu je ključno osigurati mrežu institucija koje će se brinuti o djeci poput jaslica, vrtića, mogućnosti produljene nastave i sl., iako treba biti jasno kako demografske mjere daju rezultate tek kroz duže razdoblje.

Hrvatska stari, sve nas je manje, hoće li to naš mirovinski sustav izdržati, odnosno proračun?

Provedene reforme mirovinskog sustava osigurale su njegovu dugoročnu fiskalnu održivost. Međutim, u situaciji relativno niskih mirovina vidimo kontinuirane zahtjeve za povećanje mirovina iz prvog stupa ili uvođenje različitih dodataka. Ti su zahtjevi istovremeno generirali neravnoteže između dva mirovinska stupa pa za sada većina novih umirovljenika bira mirovinu iz prvog stupa, iako su tijekom radnog vijeka ulagali i u drugi mirovinski stup.

Nema velike tajne u pogledu mjera za poboljšanje dugoročne održivosti sustava i dostatnosti mirovina - treba više raditi i više štedjeti. Prvi smjer djelovanja je produljenje radnog vijeka. Iako je očekivani životni vijek u zemljama srednje i istočne Europe kraći nego u razvijenijim europskim zemljama, očekivano trajanje života im se postupno produžava pa se tako i u Hrvatskoj svakog desetljeća životni vijek produži u prosjeku za otprilike za dvije godine. Radni vijek bi trebao barem donekle pratiti produljenje očekivanog trajanja života. To se ne postiže isključivo produžavanjem zakonskog radnog vijeka, već i različitim drugim mjerama i politikama koje olakšavaju dobrovoljni ostanak na tržištu. Primjer takve mjere je jačanje kontinuiranog cjeloživotnog obrazovanja, kojim se olakšava prilagodba starijih radnika strukturnim promjenama gospodarstva i povećava njihova proizvodnost.

Javni sektor sve je veći, bez obzira na smanjenje broja stanovnika, i to u djelatnostima čije se širenje ne može pravdati povlačenjem sredstava iz europskih fondova (obrazovanje naprimjer, pa i zdravstvo). Novca ima pa se fokus odmaknuo od strukturnih boljki od kojih je efikasnost i veličina javnog sektora pri vrhu.

Velika država može biti rezultat društvenog dogovora, odnosno građani mogu biti spremni na velika izdvajanja zbog toga što od države dobivaju protuusluge primjerene vrijednosti. No kada se naše građane pita za opseg i kvalitetu javnih usluga, oni većinom nisu pretjerano zadovoljni time što dobivaju za izdvojena sredstva. Stoga je važno povećati učinkovitost javne uprave, racionalizirati je i pojeftiniti, kako bi građani dobili primjerenu uslugu s obzirom na sredstva koja izdvajaju za njezino funkcioniranje. Rekao bih da su ključna reformska područja u velikoj mjeri prepoznata u različitim planovima Vlade pa se radi na administrativnom rasterećenju gospodarstva, provodi se obrazovna reforma, provode se mjere za porezno rasterećenje itd. Naravno, bilo bi poželjno kada bi pomaci bili brži i veći kako bi u što skorije vrijeme smanjili razlike u životnom standardu u odnosu na razvijene članice Unije.

DZS je iznenadio revizijom podataka o kretanju BDP-a, a posebno investicija. Proizlazi da ih lani gotovo da i nije bilo. Puno novca ulazi u zemlju, kakav će efekt biti svega toga kada se za par godina podvuče crta. Hrvatska raste više od drugih, pa samim tim i konvergira prema prosječnim razinama EU nešto brže nego što se očekivalo, no hoće li uloženo donijeti dodanu vrijednost za kasnije?

Sredstva iz europskih fondova i investicije koje se iz njih financiraju djeluju kao fiskalni poticaji koji kratkoročno podupiru rast. Međutim, sam kapital akumuliran iz tih ulaganja dugoročno će imati ograničen utjecaj na BDP. Primjerice, temeljem Vladinih procjena, investicije u okviru Nacionalnog programa oporavka i otpornosti mogle bi dugoročno povećati BDP za otprilike 3 posto, i to uz pretpostavku da država postupno nadomješta deprecirani kapital.

"Prava magija" dolazi iz reformi koje potiče i financira NPOO. Reforme, i to ne samo one koje su pobrojane u NPOO-u, mogu dugoročno napraviti kudikamo veću razliku za životni standard od samih investicija.

Država je pogurala banke da povećaju kamate na štednju preko tzv. narodnih izdanja. Jeste li vi zadovoljni transmisijom kamatnih stopa u oba pravca?

Transmisija monetarne politike se, kao što ste naglasili, razlikuje se između kredita i depozita. No, ona se razlikuje i između kućanstava i poduzeća, kao i između novih i postojećih kredita i depozita. Također, iako transmisiju kamatnih stopa središnjih banaka na kamatne stope banaka prvenstveno promatramo kroz prizmu monetarne politike, odnosno borbe s višom inflacijom, treba biti svjestan njezine interakcije sa zaštitom potrošača kao i s financijskom stabilnosti. Konačno, na transmisiju utječu i strukturne osobine financijskog sustava. Tako je, primjerice, ročnost depozita mnogo kraća od ročnosti kredita, što znači da se rast depozitnih stopa, kada jednom počnu rasti, u načelu brže prenosi na troškove banaka nego što se kreditne stope prenose na prihode. Također, na transmisiju utječu osobine institucionalnog i pravnog okružja, kao što su prakse fiksiranja kamatnih stopa ili eventualna zakonska ograničenja kamatnih stopa. Konačno, ukupna razina zaduženosti kućanstava i poduzeća u Hrvatskoj je razmjerno niska, što dodatno slabi transmisiju monetarne politike.

Ako promatramo podatke, možemo uočiti da je transmisija brža tamo gdje je to najvažnije - u segmentu poduzeća, depozita kao i kredita. Kreditiranje poduzeća počelo je reagirati na zaoštrene uvjete financiranja pa je od sredine ove godine vidljiva stagnacija kredita poduzećima. Također, transmisija je općenito snažnija u segmentu novih poslova u odnosu na postojeće kredite, na koje se rast tržišnih stopa prenosi vrlo postupno. Vidimo jačanje transmisije i u segmentu depozita stanovništva pa su kamatne stope na nove oročene depozite kućanstava nadmašile 2%, pri čemu primjećujemo da su građani reagirali na razlike među bankama i krenuli prebacivati depozite kako bi ostvarili veći prinos. Rast kamatnih stopa na oročene depozite tako je veći od, primjerice, povećanja kamatnih stopa na nove stambene ili potrošačke kredite. S obzirom na dugu ročnost i stabilnost kamatnih stopa na postojeće kredite stanovništvu, prvenstveno zahvaljujući svemu poduzetom zadnjih deset godina na zaštiti potrošača - fiksiranju kamatnih stopa, vezanju varijabilnih kamatnih stopa uz Nacionalnu referentnu kamatnu stopu i ograničavanja rasta onih vezanih uz euribor na promjenu stope na ukupne kredite - neto kamatni prihodi banaka u segmentu poslovanja sa stanovništvom trenutno se smanjuju.

S obzirom na opisana kretanja i pobrojane kriterije, rekao bih da transmisija zajedničke monetarne politike u Hrvatskoj na uravnotežen način uvažava makroekonomske ciljeve stabilizacije inflacije s potrebama zaštite potrošača i očuvanja financijske stabilnosti. Pritom moramo biti svjesni da transmisija monetarne politike nije završen proces, nego će se zaoštravanje monetarne politike nastaviti prelijevati na uvjete financiranja u narednom razdoblju, kako u europodručju, tako i u Hrvatskoj.

Mnoge nekretninske tvrtke po Europi i svijetu odlaze u stečaj, silne su se milijarde posljednjih godina slile u taj sektor, pa su nekretnine postale nedostupne mladim ljudima bilo da su Nijemci, Austrijanci ili Hrvati, svejedno. Monetarna politika ima svoje prste i u tome jer su nulte kamate i tiskanje eura skrenuli špekulante na tržište nekretnina. Što sada?

Dostupnost i priuštivost stambenih nekretnina postaju rastući problem ne samo u Hrvatskoj nego i u razvijenim zemljama. S druge strane, precijenjenost stambenih nekretnina u nizu zemalja predstavlja jedan od važnih rizika za financijski sustav. Međutim, alati za borbu s visokim cijenama nekretnina koji su u rukama središnje banke vrlo su "tupi", njima se ne mogu precizno ciljati neravnoteže na tržištu nekretnina. Primjerice, kamatne stope bi se morale razmjerno snažno povećati da bi zauzdali cijene nekretnina pa bi i troškovi takve politike u vidu nižeg gospodarskog rasta, zasigurno nadvisili eventualne koristi. Za razliku od monetarne politike, instrumentima makrobonitetne politike može se ciljano djelovati na ublažavanje ranjivosti povezane s tržištem nekretnina, ali samo u dijelu u kojem su nekretnine financirane kreditima. Tim se mjerama ne može utjecati na kupoprodaje nekretnina financirane iz ušteđevine ili kupovine nerezidenata. Utjecaj takvih mjera u Hrvatskoj bi bio ograničenog dosega budući da transakcije financirane kreditima ugrubo čine tek polovinu ukupnih transakcija.

Na sve financijske, ekonomske i socijalne izazove povezane s rastom cijena stambenih nekretnina stoga se ne može reagirati jednom politikom, već je potrebno koordinirano i komplementarno djelovanje različitih politika, kao što su stambeno-prostorno planiranje, porezna politika, politike razvoja tržišta dugoročnog najma stambenog prostora ili ograničavanja kratkoročnog najma, makrobonitetne i mikrobonitetne politike.

Na ljeto iduće godine istječe vam mandat. Je li bilo konzultacija oko obnove mandata, vidite li se na tom mjestu i u trećem mandatu?

Ja sam uvijek prvenstveno koncentriran na obavljanje svog posla na najbolji mogući način, donedavno prvenstveno na provođenje najvažnije monetarne reforme u našoj zemlji od devedesetih godina - uvođenja eura, trenutačno, s kolegama u Europskoj središnjoj banci, na daljnjem spuštanju najviše stope inflacije u Europi u zadnjih nekoliko desetljeća. Na drugima je uvijek bilo da ocijene kvalitetu i rezultate mog rada. Mislim da je još prerano govoriti o idućem mandatu, u zemljama eurozone takve se odluke donose obično 3-6 mjeseci prije isteka mandata.

Intervju je dostupan na internetskoj stranici Večernjeg lista.