Kad glavni udar krize prođe, razmatranje proteklih zbivanja ima smisla i opravdanja ako se njihovom analizom dolazi do pouka kako učinkovitim i pravodobnim mjerama izbjeći ili barem umanjiti neželjene posljedice mogućih budućih kriza. S takvim ciljem na 17. Dubrovačkoj ekonomskoj konferenciji, u organizaciji Hrvatske narodne banke, okupilo se više desetaka financijskih stručnjaka iz najvažnijih međunarodnih institucija, središnjih i poslovnih banaka, sveučilišta i instituta, da bi tijekom protekla dva dana razmijenili svoja iskustva i istraživanja, te iz njih proizašle zaključke i preporuke.

Svjetska financijska kriza ponovo je otvorila raspravu o rizicima financijske globalizacije, učincima financijskih šokova na međunarodne tokove kapitala, kao i utjecaju inozemnih banaka na financiranje tržišta u nastajanju tijekom krize. Ova pitanja od posebnog su značaja za Hrvatsku i druge zemlje u kojima je pretežiti dio bankovnog sustava u vlasništvu inozemnog kapitala. Istraživanje nizozemskih autora (Ralph de Haas iz EBRD-a i Neeltje van Horen iz nizozemske središnje banke) pokazuje da su inozemne banke u proteklom razdoblju financirale prvenstveno klijente u zemljama gdje imaju lokalne podružnice i gdje imaju iskustvo s dužnicima, omogućujući i u kriznim okolnostima kontinuitet kreditiranja domaćeg gospodarstva bilo putem tih podružnica ili izravnim inozemnim financiranjem domaćih tvrtki. Slično tome, i istraživanje njemačkih ekonomista (Ursula Vogel i Adalbert Winkler iz Frankfurt School of Finance and Management) dovelo je do zaključka da je tijekom financijske krize veći udjel inozemnih banaka u ukupnoj aktivi bankovnog sektora povezan sa stabilnijim financiranjem iz inozemstva, te da je za financijsku stabilnost zemlje korisno značajnije prisustvo inozemnih banaka, koje na tržišta pred ulaskom u Europsku uniju, kao što je hrvatsko, gledaju kao na dugoročnu investiciju. Drugim riječima, prisustvo banaka u inozemnom vlasništvu u Hrvatskoj olakšalo je u uvjetima globalne financijske krize pristup međunarodnim tokovima kapitala, te pridonijelo održavanju stabilnosti i likvidnosti u hrvatskom bankovnom sustavu.

Jedno od značajnih pitanja je i to kako su banke usmjeravale raspoloživa sredstva i koliko su alokacijom svojih kredita poticale strukturne promjene, neophodne za prevladavanje krize i oporavak gospodarstva. Rezultati analize domaćeg autora (Tomislav Ridzak iz Hrvatske narodne banke) upućuju na zaključak da su banke u razdoblju krize bile sklone relativno više kredita odobriti tvrtkama prema kojima su i dotad bile relativno više izložene, zanemarujući pritom izglede za buduće uspješno poslovanje, što može otežati neophodno restrukturiranje gospodarstva.

Neki analitičari analizirali su i vezu između razine zaduženosti kućanstava i poduzeća i kriznih ciklusa u gospodarstvu (Mikael Juselius sa sveučilišta u Helsinkiju i Moshe Kim sa sveučilišta Pompeu Fabra u Barceloni), smatrajući da odnos financijskih obveza i dohotka pojedinog sektora može biti koristan pokazatelj, koji prelaskom kritične vrijednosti od 10 posto obično predskazuje nastup krize, obilježene rastom gubitaka banaka po osnovi loših kredita, praćenog padom gospodarske aktivnosti. Stoga taj pokazatelj svakako zaslužuje pozornost u procjenjivanju vjerojatnosti nastupanja krize u pojedinoj zemlji, pa tako i u Hrvatskoj, te ga valja koristiti kao signal upozorenja za pravodobno poduzimanje mjera makro prudencijalne politike, usmjerenih na izbjegavanje financijske krize i njenih negativnih učinaka na gospodarstvo.

Sudionike konferencije zainteresirao je i problem eurizacije (odnosno dolarizacije tj. supstitucije domaćeg novca stranim), kao fenomen koji zahvaća velik broj zemalja u razvoju širom svijeta. Hrvatska je, po više mjerila, jedna od "najeuriziranijih" zemalja, a uzroci tako visoke prisutnosti strane valute uglavnom su povijesne naravi i vrlo su složeni. Navika devizne štednje prisutna je kod ovdašnjeg stanovništva još od kasnih 60-tih godina prošlog stoljeća. Tijekom posljednjih desetak godina Hrvatska narodna banka poduzimala je niz mjera da se eurizacija smanji. U tome je djelomično i uspjela tako da se, mjereno udjelom devizne štednje u ukupnoj, eurizacija smanjila s više od 80 posto na oko dvije trećine. No, nastupom svjetske financijske krize trend se promijenio i udjel devizne štednje vratio se na nekadašnju razinu. Znanstveni radovi prezentirani na ovoj konferenciji bavili su se kompleksnim uzrocima nadomještanja domaće valute stranom i specifičnostima pojedinih zemalja u tom pogledu (Češka, primjerice, uopće nema takav problem), uz zaključak da se ta pojava ne može zaustaviti administrativnim i sličnim mjerama. Štoviše, učinci takvih mjera i administrativnih zabrana mogli bi biti sasvim suprotni, te čak pojačati sklonost supstituciji, uz značajno narušavanje povjerenja u financijski sustav, s vrlo ozbiljnim posljedicama.

Kao što se i očekivalo, osobitu pozornost izazvala je rasprava o izazovima koji se postavljaju pred središnje bankare u postkriznom razdoblju. S obzirom da se ova rasprava poklopila s okončanjem pretpristupnih pregovora o ulasku naše zemlje u Europsku uniju, za Hrvatsku narodnu banku (koju je u toj raspravi zastupao zamjenik guvernera Boris Vujčić) - bez obzira na specifičnosti naše i svake od tih zemalja - osobito je zanimljivo i korisno upoznavanje s iskustvima, pa i problemima zemalja koje su već primljene u EU, ali još nisu ušle u eurozonu, kao što su Mađarska (koju je prezentirala zamjenica guvernera Julia Kiraly), Češka (koju je predstavljao član uprave Češke narodne banke Lubomir Lizal) i Rumunjska (o kojoj je govorio zamjenik guvernera Cristian Popa). I ova rasprava nije mimoišla valutno inducirani rizik, koji je ocijenjen potencijalno vrlo opasnim za sve spomenute zemlje, osim za najmanje euriziranu Češku. Mađarska situacija je osobito osjetljiva, s obzirom na to da je udjel švicarskog franka u ukupnim kreditima čak oko 75 posto. Hrvatska je jedina zemlja u Srednjoj i Istočnoj Europi u kojoj su depoziti u stranoj valuti veći od kredita u stranoj valuti ili s valutnom klauzulom.

Svi govornici na ovom panelu složili su se da regulatorni okvir u EU ne bi smio ograničavati nacionalne regulatore u dizajniranju regulatornih mjera usmjerenih na specifične rizike prisutne u svojim zemljama i u promptnom reagiranju na pojavu novih rizika. Kao primjer, B. Vujčić je naveo kapitalne zahtjeve za valutno inducirani rizik kojih se HNB morao odreći u harmonizaciji regulative s onom u EU, te istaknuo da regulacija mora biti inovativna i mijenjati se kako se mijenjaju prilike u financijskom sektoru, te da regulatorni okvir na razini EU ne bi trebao sprječavati regulatorne inovacije.

U raspravi je više sudionika, uključujući Jacoba Frenkela, bivšeg guvernera izraelske središnje banke i nekadašnjeg glavnog ekonomista MMF-a, istaknulo da se središnje banke ne trebaju previše bojati aprecijacije vlastitih valuta, navodeći primjer Izraela, gdje se izvozni sektor brzo prilagodio aprecijaciji shekela, tako da su na kraju koristi od aprecijacije bile veće od troškova. I Julia Kiraly smatra da je inflacijski cilj mogao biti lakše ostvaren da se hrabrije dopuštala aprecijacija mađarske forinte, a Lubomir Lizal spomenuo je Slovačku, napominjući da je za tu zemlju ulazak u eurozonu de facto značio i strukturnu reformu, te ona, uz najjaču aprecijaciju, ostvaruje i najbrži rast izvoza.

Analizirajući sektorske podatke za razdoblje od 1999. do 2007. godine za 10 tzv. novih članica EU i Hrvatske Reiner Martin iz Europske središnje banke i Julia Wörz iz Austrijske narodne banke nastojali su raspoznati odnos između konkurencije na tržištu i inflacije na području Srednje i Istočne Europe. Zaključak: jačanje konkurencije povoljno utječe na razinu inflacije u mnogim sektorima, a osobito zamjetno to je bilo u proizvodnji hrane i pića, te u području stanovanja i komunalnim uslugama. Dakle, poticanjem konkurencije mjerama ekonomske politike utječe se i na postizanje i održavanje željene razine inflacije.

Na temelju analize provođenja planova fiskalne konsolidacije u zemljama iz skupine G7, kao i trogodišnjih planova za konvergenciju, stabilnost i rast provođenih u zemljama EU, Paolo Mauro iz Međunarodnog monetarnog fonda zaključio je da su planovi fiskalne konsolidacije utemeljeni na smanjivanju rashoda bili uspješniji od onih koji su bili zasnovani na povećanju prihoda (poreza). Pokazalo se također da planovi utemeljeni na strukturnim reformama imaju veće izglede da budu uspješno provedeni. Preporuka: u implementaciji planova fiskalne konsolidacije važno je definirati obvezujuće ograničenje rashoda, odrediti ciklički prilagođene ciljeve i postaviti realistične makroekonomske pretpostavke.

Globalizacija, financijske inovacije i deregulacija obilježja su današnjeg financijskog sustava i dovode do njegove povećane koncentracije i kompleksnosti, ali i do povećane izloženosti zajedničkim rizicima. Deniz Anginer i Asli Demirguc-Kunt iz Svjetske banke istraživali su koliko te činjenice povećavaju rizičnost globalnog financijskog sustava, nastojeći pritom izmjeriti "udaljenost" pojedinih banaka od poteškoća u poslovanju ili prestanka poslovanja u različitim regijama i globalno, te međusobnu ovisnost banaka u tom pogledu. Zaključak je da se međuovisnost banaka povećala, i to osobito u razdoblju koje je prethodilo izbijanju krize. Za nositelje supervizorske aktivnosti to nameće potrebu jačanja suradnje, regionalno i šire, pa i zajedničke instrumente za minimiziranje nepovoljnih financijskih efekata koji mogu proizaći iz tih međuovisnosti.

U ovakvim okolnostima postaje sve važnije i pravodobno prepoznavanje sustavnog rizika u financijama neke zemlje, koji bi mogao dovesti do rasprostranjene nemogućnosti financijskih institucija da obavljaju svoju funkciju financijskog posrednika, što se ogleda u otežanoj provedbi plaćanja, kreditiranju i/ili pristupu depozitima pravnih i fizičkih osoba, uz negativne posljedice i za realni sektor. Stoga se regulaciji i mjerenju sustavnog rizika posvećuje sve veća pozornost, uz ostalo i testiranjem otpornosti na potencijalne stresne situacije, tj. procjenom mogućih gubitaka kreditne institucije u kriznim situacijama i adekvatnosti njihovog kapitala da bi takav gubitak mogle podnijeti. Primjerice, New York University tjedno mjeri i identificira takve rizike za 102 institucije s područja SAD-a, za koje se smatra da mogu bitnije utjecati na zbivanja u financijskom sustavu te zemlje. Objava rezultata na web stranici tog sveučilišta pridonosi transparentnosti tržišta, ali i jačanju svijesti o važnosti pravodobnog prepoznavanja sustavnog rizika i poduzimanja mjera za sprječavanje njegovih mogućih posljedica.

Iz neovisne pozicije vanjskog promatrača Paul Wachtel, istaknuti profesor Stern School of Business u sastavu New York University, podsjetio je kako je - dolazeći već godinama na Dubrovačku konferenciju - doživljavao ključne trenutke u razvoju hrvatskog financijskog sustava. O opasnosti od bankovne krize mnogo se moglo naučiti na iskustvu Hrvatske krajem 1990-ih. No, banke su bile brzo dokapitalizirane, privatizirane odnosno pokupovane od strane stranih banaka, te je započelo razdoblje ekspanzije financijskog sektora. Početkom 2000-ih u Hrvatskoj dolazi do zamjetnog financijskog "produbljavanja". U samo nekoliko godina udvostručeni su domaći krediti privatnom sektoru i u 2006. dosižu 70 posto bruto domaćeg proizvoda. Govorilo se o tome da je produbljavanje financijskog tržišta dalo važan doprinos gospodarskom rastu. No, koju godinu kasnije moglo se čuti da se Hrvatska suočava s opasnim kreditnim bumom. Veličina financijskog sektora, međutim, nije bila neuobičajena za zemlju sa srednjom razinom dohotka.

Hrvatska narodna banka - ističe Wachtel - znala je prepoznati kad je prekoračen opasni prag. Zemlja više nije proživljavala pozitivnu etapu financijskog produbljavanja već se suočavala s kreditnim bumom koji bi mogao voditi u krizu. Wachtel napominje da do danas nije shvatio kako je hrvatska središnja banka uspjela prepoznati razliku, dok su mnoge druge središnje banke širom svijeta propustile uočiti da je spomenuti prag prijeđen. Hrvatska narodna banka uvela je inovativne promjene u politici obuzdavanja kreditnog rasta. Kreditni bum je smiren i kriza je spriječena, te je Hrvatska ostala gotovo sasvim pošteđena od krize financijskog sustava koja se 2008-9. proširila svijetom - zaključuje ovaj ekonomist međunarodnog ugleda.