Ovaj rad analizira pitanja priuštivosti stanovanja u EU s ciljem da tekuće rasprave smjesti u povijesni kontekst i razmotri ih iz aspekta teoretske i empirijske literature o stambenim tržištima i politikama. Analiza priuštivosti tradicionalno se bavila pitanjima stanovanja za socijalno ranjive skupine i stanovništvo s niskim prihodima. Posljednjih godina, zbog nedostatka priuštivog stanovanja u mnogim urbanim centrima u Europi, pažnja promatrača stambenog tržišta usmjerila se je na stanovništvo sa srednjim prihodima. Taj pomak uslijedio je međutim bez oslanjanja na argumente u korist priuštivog stanovanja razrađenih u urbanoj ekonomiji i ekonomskoj geografiji. Te discipline već desetljećima ukazuju na ekonomske troškove zbog nedostatka stambenog prostora po pristupačnim cijanama u urbanim centrima koji djeluju kao glavni pokretači g ospodarskog rasta, inovacija i rasta produktivnosti. Trenutno stanje priuštivosti stanovanja znatno varira unutar EU. Na agregatnoj razini neki pokazatelji upućuju na to da se priuštivost poboljšala, dok drugi – osobito o stanovanju za socijalno ranjive – ukazuju na pogoršanje. Na dezagregiranoj razini postoje indikacije da se p riuštivost pogoršala, osobito na tržištima privatnog najma i u urbanim središtima. Rad pokazuje da temeljne determinante potražnje i sociokulturni čimbenici mogu dobro objasniti rast cijena nekretnina. Ukupni stambeni fond u EU je velik, ali nije optimalno raspoređen i sporo se povećava, što vjerojatno doprinosi rastu cijena nekretnina. Politike pristupačnosti stanovanja u EU su brojne, eklektične i često neučinkovite. Unatoč ekonomskoj važnosti stanovanja i dalje postoji tendencija da se ono promatra prvenstveno kao prostor elementarnog smještaja. Argumenti u prilog ekonomske važnosti priuštivog stanovanja razrađeni u ekonomskoj literaturi tek se počinju pojavljivati u političkom diskursu EU.