Gospodine predsjedniče Sabora, dame i gospodo zastupnici!
Dopustite mi da se u nekoliko riječi osvrnem na rad Hrvatske narodne banke i na aktualnu monetarnu i, šire, ekonomsku situaciju u Hrvatskoj. U ovo doba prije šest godina bili smo suočeni ne samo sa dugoročnim posljedicama rata, tranzicijske krize, međunarodne izolacije, nego i sa kratkoročnim posljedicama dvaju ekonomskih šokova. Prvi su događaji u Kosovu, njihove implikacije na platnu bilancu i bruto domaći proizvod, a drugi kriza u bankovnom sustavu. Posljedice toga bile su pad, a zatim vrlo spori rast BDP-a, usporavanje svih reformi, ubrzanje inflacije, a u monetarnoj sferi gubitak i zatim stagnacija deviznih rezervi, niska likvidnost ili, bolje rečeno, visoka nelikvidnost u sustavu i visoke kamatne stope.
Danas, nakon šest godina, ta situacija izgleda bitno drugačije. Sredinom 2000. devizne rezerve HNB-a su iznosile oko 3 milijarde eura i pokrivale 29% godišnjeg uvoza roba i usluga. Danas one iznose 9,3 milijarde eura i pokrivaju gotovo 50% godišnje vrijednosti uvoza. Novčana masa, kao glavni monetarni agregat, u tom je razdoblju povećana za 2,7 puta, uz godišnju stopu rasta od preko 17 posto, što je dvostruko brže nego što je rastao nominalni bruto domaći proizvod. Brzina optjecaja novca je prepolovljena s 10 obrtaja u 2000. na današnjih 6 obrtaja godišnje. Odnos ukupnih likvidnih sredstava i BDP-a je povećan s 41 na 63 posto. Povećano je i povjerenje u nacionalnu valutu, pa je i udio kunske štednje u ukupnoj štednji udvostručen sa 14 na 30 posto. Prosječna kamatna stopa na kredite s valutnom klauzulom, što je dominantan oblik kredita u Hrvatskoj, smanjena je sa 12 na 6,3 posto. Kamatna stopa na tržištu novca je pala sa 7 na 1,7 posto. Inflacija mjerena potrošačkim cijenama smanjena je s 5,5 posto u 2000. na prosječno 2,4 posto od 2001. do petog mjeseca 2006. godine. Konačno, i najvažnije, prosječna stopa rasta BDP-a povećana je sa 1 na 4,7 posto. Što pokazuju te brojke? Pokazuju da je u cijelom ovom razdoblju, suprotno općem uvjerenju, monetarna politika bila izrazito ekspanzivna, izravno podržavajući gospodarski rast, a istodobno održavajući inflaciju na vrlo niskim razinama. Zašto uz takvu monetarnu ekspanziju gospodarski rast nije bio i brži? To je rezultat strukture potražnje za novcem, a ona nije, kao što znate, monetarni fenomen. Zavisi od ukupnog stanja u realnom sektoru i od ukupne ekonomske politike zemlje.
Istodobno sa svim ovim, izvršene su bitne transformacije monetarnog i šire financijskog sustava. Izmijenjena je zakonska regulativa, donesen novi Zakon o HNB-u, Zakon o bankama, Zakon o deviznom poslovanju, Zakon o platnom prometu itd. Uvedeni su moderni sustavi međubankovnog poslovanja, uključujući Hrvatski sustav velikih plaćanja i Nacionalni klirinški sustav. Uvedeni su novi instrumenti monetarne politike, uključujući operacije na otvorenom tržištu, prekonoćni depoziti, unutardnevni krediti itd. Unaprijeđena je bonitetna kontrola banaka i, kratko rečeno, oblikovano je i stabilizirano tržište novca i financijsko tržište u zemlji. Ukratko, monetarna situacija danas je bitno različita od one prije šest godina.
Međutim, ovakva komparativna statika, usporedba dvaju statičnih stanja, 2000. i 2006. godine, zapravo vrlo malo govori o tome što se unutar tog razdoblja stvarno zbivalo. Koje su bile determinante tog zbivanja, koji su bili problemi i negativne posljedice takvih kretanja? U tom razdoblju od šest godina razlikujemo u stvari tri bitno različita podrazdoblja. Prvo je sama 2000. i 2001. godina. To je bilo vrijeme kad je HNB vodio izrazito ekspanzivnu monetarnu politiku dajući monetarnu injekciju financijskom i realnom sektoru kojem je ona tada bila neophodna. To se uradilo prije svega smanjenjem stope obvezne pričuve. Krajem 1999. ona je iznosila 30,5 posto, do kraja 2000. je smanjena na 23, a do kraja 2001. na 19 posto. U te dvije godine porast primarnog novca bio je 66 posto, novčana masa je povećana za 71 posto, ukupna novčana sredstva za 87 posto. To je bio bitan razlog zašto se nakon toga više nikad nije govorilo o nelikvidnosti u sustavu.
Istodobno s tako ekspanzivnom politikom HNB-a prekinuli smo sa starom dogmom uzdizanja tečaja nacionalne valute kao objekta snažnih, permanentnih intervencija. Pustili smo da se u takvim uvjetima monetarne ekspanzije tečaj slobodno formira na tržištu. To se i dogodilo. Tečaj se u te dvije godine stabilizirao na razini od 7,56 kuna za euro. Tada je uslijedio spekulativni napad na kunu, u vrijeme kad je obično razdoblje nestašica deviza, tečaj je aprecirao na 7,12 kuna, a nakon toga, u špici turističke sezone, skočio na 7,70. HNB je onda intervenirao u roku od dva tjedna s ukupno 400 milijuna eura i obranio tečaj. Nakon toga tečaj je uglavnom ostao stabilan.
Koji je to bio tečaj? To je bio tečaj uz koji je u onim uvjetima 2000/2001. deficit tekućih transakcija platne bilance iznosio samo 3 posto BDP-a. To je, drugim riječima, čak i u takvim imperfektnim uvjetima bio ravnotežni tečaj. Inflacija je, naravno, odmah smanjena. Temeljna inflacija je pala na samo 1,2 posto u 2001. i na toj je razini ostala i u sljedeće dvije godine.
Drugo razdoblje unutar tih šest godina počinje krajem 2001. i početkom 2002. godine, kad smo bili suočeni s još jednim šokom izazvanim uvođenjem eura i konverzijom ino-valuta u eure. U samo mjesec dana u bankovni sustav se iz džepova građana slilo više od milijardu eura. Sustav i HNB su taj priljev uspjeli neutralizirati, nije bilo utjecaja ni na inflaciju ni na tečaj. Međutim, tada je uslijedio još jedan priljev od preko 1,2 milijardu eura u drugom dijelu 2002. godine, što su se banke zadužile u inozemstvu. Posljedice su bile uočljive već tada. Tečaj je realno aprecirao za 2,8 posto, deficit roba i usluga je udvostručen s 5,5 na 11 posto BDP-a, a deficit tekućih transakcija platne bilance je dostigao rekordnih 8,6 posto BDP-a. To je bio samo nagovještaj događaja koji su slijedili i koji traju i danas. I HNB je odmah reagirao na njih, uz žestoku kritiku svih interesnih skupina u zemlji i u inozemstvu, uključujući MMF. Tada smo bili optuživani da gušimo razvoj, ograničavamo potrošnju, robujemo dogmi niske inflacije kao jedinog ekonomskog cilja središnje banke. Od tada imamo kretanja i odnose koji su zadržani i do danas. I o kojima se svakodnevno mnogo govori.
Zašto su ti odnosi upravo takvi? Postoji više uzroka i svi oni su počeli dolaziti do izražaja već 2003. godine. Prvo, što je na neki način naizgled apsurd, prethodni uspjesi u smanjivanju inflacije i stabilizaciji tečaja smanjili su percepciju rizika za strane ulagače, a isto tako i za domaće korisnike kredita s valutnom klauzulom. Strane banke koje su do onda već preuzele 90 posto domaćeg bankovnog sustava su se pozicionirale i organizirale svoje poslovanje. Istodobno, u Europskoj uniji je vladala stagnacija uz pad kamatnih stopa, što je povećalo razliku između prinosa koji se ostvaruju u Hrvatskoj i prinosa u EU-u. Zapravo, strane banke su počele obavljati posao zbog kojeg su i došle u Hrvatsku, zbog kojeg su i kupovale domaće banke. Počele su prodavati obilan i relativno jeftin novac EU-a na hrvatskom tržištu. To je jednostavno standardna slika djelovanja globalizacije financijskih sustava na nacionalnu ekonomiju.
S druge strane, nakon desetljeća i više odricanja, povećana je i sklonost potrošnji u zemlji, i stanovništva i poduzeća i države. Jednostavno zato što je povećana potrošnja sada bila financirana bankovnim kreditima. Povećan je i proračunski deficit zbog ubrzane izgradnje infrastrukture. Kao rezultat svega toga, bile su i znane posljedice. Od dvanaestog mjeseca 2002. do kraja petog mjeseca 2006. godine banke su se zadužile neto za 6,7 milijardi eura. Njihov vanjski dug raste po prosječnoj stopi od 35 posto godišnje. Banke kažu da je to, između ostalog, i rezultat mjera HNB-a, da nema tih mjera mi bi se manje zadužili. Isključimo efekte mjera HNB-a na zaduživanje banaka. Ipak, one su se i bez tih mjera zadužile za više od pet milijardi eura, uz godišnji rast od 29 posto. Udio njihovog duga u BDP-u udvostručen je s 15 na 31 posto. Istodobno, raste i zaduživanje ostalih sektora: države i poduzeća, tako da je u ove tri i pol godine vanjski dug zemlje povećan s 15 na 27 milijardi eura. Znači za 12 milijardi eura, a njegov udio u BDP-u sa 62 na 85 posto.
Koje su posljedice toga, koje, naravno, osjećamo i danas? One su dvojake. Prvo su izravne posljedice dostignutog vanjskog duga, potencijalne i stvarne. Potencijalne su rizici: ranjivost zemlje na moguće promjene kamatnih stopa, tečaja, tokova međunarodnog kapitala. Drugo su stvarne koje osjećamo, a to je visok rast troškova servisiranja tog duga. I u našoj smo analizi ukazali da bi uz postojeće tendencije iznos plaćenih kamata dostigao razinu mogućeg prirasta BDP-a u relativno kratkom roku. Što to znači? Prvo, bitno smanjenje vlastitog financijskog potencijala zemlje. I drugo, njezinu još veću ovisnost od stranih izvora financiranja. A znamo da je ekonomska ovisnost obično praćena i nekim drugim ovisnostima.
Drugo su neizravne posljedice takvog duga. Prva od njih su stalni pritisci na aprecijaciju tečaja. I osnovno što je HNB u posljednje tri i pol godine radio je sprječavanje jačanja kune, emitirajući novac kroz intervencije na deviznom tržištu. Ipak, i uz te intervencije, kuna je realno aprecirala u ove tri i pol godine skoro za 10 posto. Toliko je uvoz jeftiniji, toliko naši izvoznici u kunama realno dobiju manje. Drugo, dinamičan rast domaćih kredita po stopama od preko 18 posto, uz tendenciju jačanja kune, ima naravno negativan utjecaj na bilancu plaćanja. Deficit nije tako visok kao što je bio u rekordnoj 2002., ali je permanentno visok. U prosjeku deficit u razmjeni roba i usluga iznosi 7,5 posto BDP-a, deficit tekućih transakcija 6,5 posto BDP-a. Naravno da deficit u razmjeni roba i usluga i izravno negativno utječe na usporavanje bruto domaćeg proizvoda.
Dalje, inflacija. Ona je još uvijek niska i pod kontrolom i takva će i ostati. No, brojke tvrdoglavo govore da se inflacija lagano, ali konstantno ubrzava: sa 1,7 posto u 2003. na 3,6 u 2005. i na 4 posto u pet mjeseci 2006. godine.
(Upaljeno mi je svjetlo, što znači da moram skratiti. Nastojat ću to uraditi, ali dopustite mi jednu stvar. U ovih šest godina vrlo rijetko sam bio ovdje i zato sada ne govorim samo o godišnjem izvješću već želim ukazati na bit problema, on nije od jučer. Zato sam počeo s početkom mandata. A osim toga, ovo mi je možda i zadnje obraćanje.)
Nije samo inflacija potrošačkih cijena posljedica opisanog rasta inozemnog duga. Još veća je inflacija u sferi cijena nekretnina koja se ne iskazuje u potrošačkim cijenama, osim kod najamnina. Imajmo na umu da su najamnine u posljednjih 12 mjeseci povećane za 32 posto. Naravno da sve to - aprecijacija, inflacija - pogoršava platnu bilancu, a preko nje povratno utječe na dug.
To je skup međusobno povezanih problema na koje HNB nastoji djelovati ograničenim instrumentima koji mu stoje na raspolaganju, dozirajući pri tome te instrumente na način da ne ugroze ostvarivanje temeljnog ekonomskog cilja, a to je visok, održivi ekonomski rast. Tako je i djelovanje HNB-a mnogo šire nego što je njegov zakonom utvrđeni cilj. Mi nastojimo simultano djelovati na sve ove probleme, ne ograničiti se isključivo na inflaciju, kao što ima mnogih objeda. Da je tako, onda bi bilo najjednostavnije pustiti da tečaj i dalje aprecira, a ne da štampanjem novca djelujemo proinflacijski. Jednostavno, rukovodimo se logikom manjeg zla.
Kako u stvari HNB djeluje? U sistemu spojenih posuda teško je precizno kazati što je uzrok, a što posljedica. Međutim, kao monetarna institucija HNB prije svega slijedi ono što se naziva tragom novca. I u tome polazi od činjenice da je razlika u prinosima koje banke ostvaruju u Hrvatskoj i u Europskoj uniji osnovni pokretač uvoza kapitala. Taj kapital se pretvara u agresivnu ponudu kredita koja onda potiče i potražnju za kreditima. Zato je naš temeljni cilj da poskupljenjem inozemnih izvora sredstava smanjimo motivaciju za zaduživanje. To smo počeli već 2003. s 35-postotnim pokrićem deviznih obveza likvidnim deviznim potraživanjima banaka, kao i obaveznim upisom blagajničkih zapisa za rast plasmana iznad 16 posto. Uz, opet, kritike sa svih strana. Odustali smo od 16 posto, ali smo zbog toga 2004. uveli graničnu obveznu pričuvu - izravni oblik kapitalske restrikcije na zaduživanje banaka. Po tome smo jedini u Europi i naravno da doživljavamo i danas kritike u Bruxellesu i na ostalim mjestima. Počeli smo blago, sa stopom od 24 posto i onda ju dizali do današnjih 55 posto. Ta mjera nije ni blaga ni bezazlena, iako se banke još uvijek nastoje ne osvrtati javno na nju. U današnjem trenutku, po osnovi djelovanja te mjere, u HNB-u je imobilizirano 1,5 milijardi eura sredstava banaka, naravno, bez kamata. I ta mjera počela je djelovati na poslovanje banaka. Zbog očuvanja svoje likvidnosti više ne transferiraju dobit u inozemstvo, povećale su kamate stope na domaće depozite, prestale su sa daljnjom relaksacijom uvjeta odobravanja kredita. Nadamo se da će to biti dovoljno da se ekspanzija uspori u okvire koji neće imati daljnje negativne implikacije. Djelujemo i prudencijalnim mjerama i u tom kontekstu danas smo donijeli odluku o povećanju općih rezervacija za brzorastuće plasmane. Bude li potrebno, poduzet će se i druge mjere i to ne samo na strani pasive, nego i na strani aktive banaka.
Međutim, i s time bih i završio, ono što HNB može uraditi odnosi se isključivo na sferu ponude novca i kredita. Mogućnost našeg utjecaja na sferu potražnje je samo indirektna i mnogo slabijeg intenziteta. Zato smo u nekoliko navrata i ukazivali na nužnost usklađenog djelovanja svih aspekata ekonomske politike zemlje.
Oprostite mi na ovako dugom izlaganju. Podnošenjem ovog izvješća zapravo prestaje moj mandat kao guvernera HNB-a. Nastojao sam obavljati svoj posao najbolje što znam i mogu. Odluke smo donosili autonomno, na bazi vlastitih procjena, nismo bili ničija ekspozitura. Koliko smo bili uspješni, nije na meni da sudim, ali mislim da u mom poslu nije bilo ničega čega bih se trebao stidjeti. Hvala vam što ste mi to omogućili.